Sad već bivši trener ŽKK Kvarnera Vladimir Ivanković sljedeće će sezone voditi rumunjsku ekipu Alba Iulia i u ovom trenutku je jedini hrvatski trener koji vodi ekipu u inozemstvu. Prisjetimo se da je nakon Lupe promotion, kasnije Novog Zagreba, kojih više nema na košarkaškoj karti hrvatske ženske košarke, trenirao u Njemačkoj prvoligaša Chemnitz, iz Njemačke otišao u Austriju i tamo s “lisicama” (Flying Foxes) osvojio naslov prvaka, zatim se vratio u Kvarner i iz Druge ga lige vratio u Prvu. Potom napušta Kvarner i odlazi u Rumunjsku.
– Jedini si trener košarkašica iz HR koji radi u inozemstvu? Zašto ih nema više?
– I inače je mali broj ženskih trenera radio u inozemstvu. Ja se sjećam Vite Gilića (Split) u Izraelu (ali davno je to bilo), Željka Ciglara u Sloveniji, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, Nene Amanovića i Vjaćeslava Kavedžije koji su radili u Africi… Vjerujem da je i Stipe Bralić imao ponuda nakon uspjeha sa Jollyem i Gospićem, posebno nakon reprezentativnih uspjeha. Zašto ih u ovom trenutku nema više, teško je reći. Jedan od razloga je svakako to što naših klubova nema na europskoj sceni (pritom mislim na EuroCup i EuroLigu), pa je jasno da i treneri ostaju “skriveni”. Između ostalog, meni je to igranje po Europi omogućilo da sudjelujem na inozemnim kampovima, gdje upoznate neke ljude… i onda je lakše. Zatvoren u Hrvatskoj, samo preko agenta, je teško naći angažman.
– Kvarner si iz Druge hrvatske ženske košarkaške lige uveo u Prvu. Možeš li se osvrnuti na tu sezonu i je li bilo teško, nakon svgega što se zbivalo u ŽKK Kvarneru, vratiti ga u najbolju hrvatsku ligu?
– Vratiti “Kvarner” u prvu ligu bilo je jako teško. I u zadnje je vrijeme vidljiv antagonizam koji u Rijeci vlada prema Kvarneru, a tako je bilo i tijekom cijele sezone. Najteže je bilo složiti ekipu, vjerujte mi da sam jedan jedini put u cijeloj sezoni igrao na treningu 5 na 5. Zato sam “doktorirao” na temu kako odraditi trening sa pet igrača i pet stolica… Utakmice su bile lakši dio, jer je i tih pet ili sedam igračica dobro treniralo, i bilo fizički bolje pripremljeno od svih ostalih u ligi. Jedini pravi konkurent bio nam je Omiš, i žao mi je što ih nije bilo u play-offu. Ali, i to je neki pokazatelj stanja u ženskoj košarci, nažalost. Moram se tu jako zahvaliti igračicama, davale su sve od sebe i na kraju smo ostvarili rezultat koji smo i htjeli na početku sezone. Iako, mnogi su sumnjali i činili sve da nas u tome spriječe…
– Kakvu će Kvarner, po tebi, igrati ulogu u Prvoj ligi?
– Pa, to je teško reći, jer u ovom trenutku Kvarner nema niti trenera niti ekipu. Također, nepoznato je u kojem će sastavu igrati i druge ekipe, iako vjerujem da se rosteri neće puno mijenjati. Međutim, Kvarner će svakako trebati totalni “face lifting” i o tome će ovisiti kakvu će ulogu igrati. I, ako će je uopće igrati, jer ni to nije do kraja jasno.
– Zašto si otišao iz Kvarnera?
– Iskreno, nisam vidio neku sigurnost tamo. Sredinom srpnja mi još nismo ni počeli razgovarati o proračunu, o planovima, o igračicama – iako smo s nekima proveli neke razgovore. A i ovo natezanje sa relativno malim novcima između uprave i riječkih košarkaških i sportskih struktura, nemogućnost zatvaranja obaveza iz prošle sezone, dug kluba prema igračicama i meni… S jedne strane imate “Potemkinovo selo”, obećanja o novcima iz proračuna i nekih sponzora koji samo što nisu, a s druge strane realnu ponudu jednog od najboljih klubova u Rumunjskoj, viceprvaka iz 2016. i dvostrukog osvajača CEWL-a. Iako je bilo i još nekih ponuda, Albina je bila najkonkretnija i nije bilo teško donijeti odluku. Pogotovo kad se odlučite za život profesionalnog trenera.
– Kako si odabrao baš Rumunjsku i tamošnji klub Albu?
– Već sam napomenuo, Albina ponuda je bila vrlo korektna i konkretna. Također, kad sam bio tamo na pregovorima, vidio sam odlične “facilities”, koji omogućavaju vrhunski rad. Od dvorane, teretane, bazena, sobe za sastanke… Ozbiljne ljude u upravi, s kojima sam od tada u kontaktu oko slaganja rostera doslovce svaki dan po nekoliko sati. Ne treba zaboraviti, kako sam već rekao, da je Alba bila jedan od vodećih rumunjskih klubova, da su tamo igrali odlični igrači, da su radili odlični treneri poput Miroslava Popova, bivšeg izbornika SiCG, s kojim su postigli i najbolje rezultate. A i moja bivša igračica, Jovana Vukoje, o Albi je govorila sve najbolje. Nadalje, rumunjska prva liga je izuzetno kompetitivna, svaki klub ima između 5-6 stranaca, jedan klub igra EuroCup, Sf. Gheorge, gdje igra naša Ružica Džankić, dva igraju CEWL (Alba Iulia i Olimpia Brasov). Liga je u svakom slučaju u rangu srednje jakih europskih liga, češke, slovačke, njemačke…
– Što znači da jedan klub (iz bilo koje zemlje pa tako i Hrvatske) bude na europskoj klupskoj sceni?
– Pa, ja sam o tome već jako davno govorio. Igrati utakmice EuroLige ili EuroCupa je nešto najviše što jedan klub u svojoj povijesti može doživjeti. Pogotovo kad dolazite iz male zemlje kakva je Hrvatska. Pogledajte samo klubove u kojima su igrale ili još igraju igračice koje su igrale EuroCup i EuroLigu u Jollyu, Gospiću i Novom Zagrebu, a onda klubove (uz dužno poštovanje) za koje igraju igračice koje nisu imale tu priliku. MVP prvenstva Hrvatske u sezoni 2015/16 je potpisao za talijanskog drugoligaša, a ovogodišnji MVP za klub koji pripada u donji dom talijanske lige. FIBA natjecanja podižu kvalitetu igračica i klubova, te je sa “pedigreom” euroligaške igračice ili trenera lakše naći unosan angažman vani. Nažalost, klubovi u Hrvatskoj za to nemaju više interesa. Iskustvo igranja i vođenja ekipe u tim natjecanjima je neprocjenjivo. Igrate i trenirate protiv najboljih u Europi, svaki tjedan. Igrati protiv UMMC pred 5000 ljudi, Avenide pred 3500, Galatasaraya u Abdi Ipekci areni i da ne nabrajam dalje – to je vrh.
– Što očekuješ u novoj sezoni od svog novog kluba?
– Na to pitanje nije jednostavno dati odgovor. Ja sam trener preko 25 godina, i trenirao sam sve, od škola košarke do EuroLige. Sve do nedavno, smatrao sam da je klub ispred svega, da je ključan. Međutim, bez igrača nema kluba i nema rezultata. Igrači su prvi. Ali u množini, ne u jednini. To je moj “kredo”, jer smatram da će igrači kroz postizanje osobnih ciljeva uspjeti ostvariti ekipni cilj. Dalje, ključno je stvoriti taj “Refuse to lose” mentality u ekipi, nešto što sam uspio u “Kvarneru”. To, naravno ne znači da ćemo pobijediti svaku utakmicu, ali ako budemo igrali “pobjedničku košarku”, imamo dobre šanse da se tako nešto dogodi. Želim da moje igračice brinu samo o jednoj stvari – a to je da budu uvijek na “najvišem osobnom nivou” kad izađu na teren. Sve ostalo će doći, samo po sebi. I, na kraju, ništa se neće dogoditi preko noći. To je jednostavno nemoguće. Naravno, može se dogoditi veliki uspjeh već prve sezone, i nitko sretniji od mene, ali za očekivati je da se to dogodi u drugoj ili trećoj godini ugovora. Ukratko, želimo F8 Kupa, mjesto u play offu i F4 CEWL. To je rezultatski cilj, ali ne i imperativ prve godine.
– Imaš osovojeno prvenstvo Hrvatske, potom Austrije. Slijedi li sad rumunjski naslov?
– Ha, da… Nema ništa bolje za trenera i navijače, svakako, nego se boriti za naslov prvaka svake godine. Ali, ja nisam imao “čarobni štapić” ni kad sam počinjao biti trener, još uvijek ga nemam, i mrzim što moram reći – neću ga nikad niti imati. Ono što želimo postići, postići ćemo samo napornim radom, predanošću i zalaganjem. Kad dosegnemo taj nivo, niti naslov prvaka Rumunjske neće izostati. Nadam se da ću bite prvi trener koji je taj naslov donio u Alba Iuliju.
I za kraj ovog razgovora je dodao:
– Želio bih i ovim putem, čestitati Lindi i igračicama na velikom uspjehu i ulasku u A diviziju, a Cigiju i Deanu, te njihovim “curama” poželjeti vrhunske rezultate na predstojećim reprezentativnim natjecanjima.
Tihomir Begić
Foto: Vladimir Ivanković, trener rumunjske Alba Iulie /fb-ss-vi/
