Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske izračunom je došlo do podatka da se u hrvatskom sportu godišnje netransparentno potroše dvije milijarde i 200 milijuna kuna. Zašto otvoreno ne kazati da se toliko novca smulja.
To je ogroman novac koji se mora trošiti puno kvalitetnije. Inspekcija mora spriječiti da bilo tko novac građana troši na osobne potrebe ili bogaćenje na račun sporta i sportaša.
(Ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović)
Upravo iz spomenutih razloga su iz Ministartsva svim sportskim kolektivima, organizacijama i savezima sugerirali da djelovanje usklade sa zakonom jer 7 inspektora i 7 inspektorica bit će nemilosrdno prema financijskim muljažama društvenim sredstvima u sportu.
Što preostaje ženskoj košarci? I do sada su se uglavnom uzaludno čuli glasovi sportskih djelatnika u ženskom sportu na sastancima raznih saveza kako je npr. raspodjela sredstava poreznih obveznika za sport nepravedna. Pogotovo nepravedna prema ženskom sportu u koji se u Hrvatskoj ionako neopravdano malo ulaže. Gotovo diskriminirajuće iako su nam košarkašice ljepša strana hrvatske košarkaške stvarnosti – bile su pete na Europskom prvenstvu u Poljskoj 2011., u Turskoj su na kvalifikacijskom turniru izborile Olimpijske igre, sudjelovale na najvećoj svjetskoj smotri sportaša – Olimpijadi London 2012, plasirale se izravno na Europsko prvenstvo za žene Eurobasket 2013. u Francuskoj….
Bez obzira na sve to enormna je razlika koju država ulaže u mušku i u žensku košarku. Pa čak i onda kada košarkaši ništa ne naprave već duži niz godina. Da ne govorim o nižim razinama, raznim savezima – gradskim, općinskim i županijskim – gdje se u neki sport ne ulaže jer je on perspektiva nego zato što je hobi nekog lokalnog moćnika, njegov hir ili pak neka druga podobnost. Tu jednostavno reda i realnih srazmjera mora biti pa su stoga “veličanstvene inspektorske sedmorke” dobro došle da osujete sve vrste muljaža i nepravdi “s vrha do dna” i da se konačno hrvatski sportaši, pa prema tome i košarkašice, počnu vrednovati po rezultatima koje postižu i da se sukladno njima i financijski nagrađuju, da se mnogo više ulaže u žensku košarku jer ima perspektivu, a ne da se društvenim novcem krpe vječite “rupe bez dna” u kojim rabotama tako često najslađe prste obližu raznorazni hohštapleri koji sa sportom i nemaju baš previše veze.
