Doista su rijetki naši treneri ili trenerice koji svoj trenerski poziv rade u ženskoj košarci u inozemstvu gdje je trenerski posao sigurno puno cjenjeniji ali i odgovornost veća i precizirana za sve što se radi. Ovih dana smo, prteći igre naših košarkašica u inozemstvu, ispod našeg košarkaškog radara susreli vrlo zanimljivu trenericu koja u Švicarskoj vodi ekipu Heliosa. To je Simona Šoda koju smo za početak zamolili da sve naše čitatelje podsjeti na svoju košarkašku karijeru.
- Kako sam živjela u Vodicama, u kojima u to vrijeme nije bilo ženskog kluba, do 14. godine trenirala sam individualno s ocem ili s dječacima koje je on vodio u Vodicama. Mogu slobodno reći da me naučio sve osnovne košarkaške elemente. Sa 14 godina počinjem trenirati u Šibeniku sa kadetkinjama Elemesa. U dresu Šibenika imala sam i seniorski debi, a kako na Baldekinu nisam dobivala pravu priliku, odlučila sam se na odlazak u Zadar. Iako smo bile mlada ekipa, uspjele smo ući u prvu ligu u sezoni 1992/1993 pa sam bez ikakvog razmišljanja ostala u Zadru i sljedeće sezone. Kako mi je Zadar pružio ruku u trenutcima kada sam u Šibeniku razmišljala o tome da napustim košarku, volim istaknuti Zadar kao svoj matični klub. Na kraju sezone 1993/1994 prihvatila sam ponudu zagrebačke Centar Banke da u ondašnjem “dream teamu” napredujem još više. Sezone 1995/1996 odlazim na posudbu iz Centar Banke u osječku Dravu Visual (današnja Mursa). Od planirane jedne, na kraju sam u gradu na Dravi ostala tri sljedeće sezone. To su bile sigurno sezone moje pune afirmacije. Nakon dobrog rada u Centar Banci, u Osijeku sam uz veliku minutažu izgradila košarkaško ime, zaslužila i prvi poziv u seniorsku reprezentaciju Hrvatske, te dobila nadimak “Lega” koji je ostao do dana današnjeg. Nakon Osijeka, po jednu sezonu odradila sam u zagrebačkom Hrvatskom dragovoljcu i Gospiću, a nakon povratka iz slovačkih Good Angels Košice odigrala sam još 2 sezone u Hrvatskoj (2003/2004 za Plamen Požegu, a 2004/2005 za dubrovačku Ragusu). Od sezone 2005/2006 do 2009/2010 igrala sam za švicarske klubove Riva Basket, Elfic Fribourg i Helios Basket.
Koji uspjeh najviše pamtite iz tog vremena?
- Iz tog vremena pamtim prije svega jaku i izjednačenu ligu u kojoj je zadovoljstvo bilo igrati. Kvaliteta nije bila koncentrirana u samo 1-2 kluba, bilo je puno košarkaških centara, rivalstava, tribine su bile ispunjenije, a u ligi je bilo dosta seniorki koje nisu žurile u inozemstvo pa su i mlade igračice lakše napredovale. Ako bih baš trebala izdvojiti neki poseban trenutak, onda je to svakako sezona 1994/1995. Ekipa tadašnje Centar Banke bila je bez sumnje najjača ekipa u kojoj sam igrala. Osvojili smo prvenstvo i kup Hrvatske te igrali četvrtfinale Kupa Lilliane Ronchetti. Tu sezonu ne pamtim samo zbog prvih seniorskih osvojenih trofeja u karijeri. Svakodnevni treninzi u društvu vrhunskih igračica i reprezentativki kao što su bile Danira Nakić, Korana Longin, Slavica Pretreger, Žana Lelas, Vanda Baranović i ostale bilo je neprocjenjivo iskustvo za moj daljnji napredak. Bez obzira na manju minutažu, sezona je to u kojoj sam svakako jako puno naučila.
Kad ste i kako odlučili baviti se trenerskim poslom?
- Košarkom me zarazio moj otac Šime, koji je bio trener više od 30 godina. Tako da mi je trenerski posao vjerojatno bio i genetski predodređen. U sezoni 2009/2010 igrala sam za moj sadašnji klub Helios Basket. Iako nisam još planirala objesiti patike o klin, oko Božića prihvatila sam poziv tadašnjeg tehničkog direktora košarkaške akademije u Fribourgu g. Mehdy Mary da mu se na kraju sezone priključim u radu s mladim košarkašima. Cilj cjelokupnog projekta košarkaške akademije bila je proizvodnja igrača za seniorsku ekipu.
Kakav vam je trenerski put bio do Heliosa?
- Trenersku karijeru započela sam 2010/2011 u spomenutoj košarkaškoj akademiji Fribourg Olympic kao glavni trener kadeta i asistent g. Mehdy Mary u ekipi U23 s kojom smo nastupali u 2. nacionalnoj seniorskoj ligi kao razvojna ekipa kluba. Kao mladoj trenerici bez samostalnog iskustva puno je značila svakodnevna suradnja sa Mehdy koji je inače francuski trener s iskustvom rada u centru formacije u Unicaji iz Malage, a sadašnji je head coach francuskog Limoges. Normalno da svaki trener teži nekoj svojoj ideji i modelu košarkaške igre, ali jako je važno u počecima imati mentora koji će vas usmjeriti i ukazati vam na licu mjesta na detalje kojima morate pridavati važnosti. To što sam bila igračica malo mi je pomoglo na trenerskom putu, ali doista biti trener je nešto sasvim drugo u odnosu na igračku ulogu. U akademiji Fribourg zadržala sam se 7 godina radeći pritom sa uzrasnim kategorijama (U16-U18-U20-U23), a kroz taj period stekla sam i diplomu seniorskog trenera Švicarske košarkaške federacije. Kako sam pomagala mladim košarkašima da napreduju na svom putu prema seniorima, tako sam i ja rasla kao trener pripremajući sebe za kasniji rad u seniorskoj košarci. Nakon dugogodišnjeg rada u muškoj košarci, moj prvi kontakt sa ženskom košarkom dogodio se u sezoni 2018/2019 kada sam preuzela mlađe seniorke Zuricha, a prošlu sezonu vodila sam ekipu Luzern Basket. Nažalost, koronavirus prekinuo nas je u lanjskoj pripremi play-offa što smo kao i svi ljubitelji košarkaške igre diljem svijeta teško prihvatili.
Ana Vojtulek kod vas u Heliosu igra odlično?
- Ana ima doista interesantan košarkaški profil koji treba još tehnički, taktički i fizički dograđivati, a u Helios je došla kako bi napravila novi iskorak u svojoj karijeri. Ne zaboravimo da je relativno kasno počela sa ozbiljnom košarkom, a i duže pauze zbog 2 operacije koljena ostavile su traga u napretku zbog čega i ona sama treba biti strpljiva te ići korak po korak. Doista se dobro uklopila u ekipu, ima ogromnu podršku coaching staffa i suigračica što je za prvo inozemno iskustvo idealna situacija za jednu mladu i perspektivnu igračicu.
Možete li nam usporediti najbolju švicarsku i najbolju hrvatsku žensku košarkašku ligu?
- Švicarska liga se u zadnje vrijeme puno razvila u odnosu na hrvatsku ligu. Već 5 godina zaredom Elfic Fribourg igra EuroCup čime automatski “tjera” ostale klubove da se pojačavaju kako bi bili kompetitivniji. Od ove sezone Švicarska ima i drugog predstavnika u EuroCupu (radi se o klubu BC Winterthur). Generalno, svaki klub ima minimalno 2 strankinje koje podižu u prvom redu fizički nivo lige, a uz to velika većina iskusnih švicarskih igračica igra u Švicarskoj što nije slučaj u Hrvatskoj. Hrvatska liga sigurno ima puno više mladih talentiranih igračica jer prirodno gravitiramo podneblju s puno talenta za loptačke sportove. Ali pitanje je koliko se mlade igračice mogu pravilno razvijati “preskačući gradivo” bez podrške pravih seniorki i bez jakih međunarodnih utakmica.
Kakve su ambicije Heliosa?
- Imamo doista mladu i perspektivnu ekipu. U prvom redu želimo razvijati mlade domaće igračice te biti maksimalno konkurentni Elfic Fribourgu i Winterthuru koji dominiraju ligom i osvajaju sve trofeje već zadnjih nekoliko sezona u Švicarskoj. Na početku sezone zacrtali smo cilj: Top 4 prvenstva, odnosno da napravimo iskorak u odnosu na prošlu sezonu. Nadam se da će se i situacija sa koronom smiriti i omogućiti nam da radimo koliko toliko u kontinuitetu što je glavni preduvjet da mlada ekipa napreduje.
Je li težak “trenerski kruh” u inozemstvu?
- Trenerski posao je inače po prirodi nestabilan i zahtjevan. Sama činjenica da si stranac u bilo kojem poslu dodatni je pritisak jer moraš opravdati svoju kvalitetu bez “stranačkih ili rođačkih” veza. Igračka karijera mi je pomogla da bolje funkcioniram u takvim okolnostima i uvjetima. S druge strane radim posao koji volim. Na košarku gledam prije svega kao na način života, a ne kao posao.
Tihomir Begić
Foto: Simona Šoda dugo je godina radila u muškoj košarci/ŽK
