Nismo je zaboravili. Pustili smo je na miru da u svom toplom domu po drugi put uživa u majčinstvu. Obitelj Mandir nakon sina dobila je i malu slatku djevojčicu. Tko zna, možda baš ona nastavi majčinim stopama!? A tko bi našu reprezentativku Sandru Mandir i mogao zaboraviti, njezine igre na EP 2011 u Poljskoj, njezin izbor u najbolju petorku prvenstva, njezine trice kad je bilo najpotrebnije i na koncu odlazak na Olimpijske igre u London 2012! Ona je svojom igrom osigurala svoje mjesto u plejadi velikih hrvatskih i europskih sportaša. “Ukrali” smo joj malo vremena i porazgovarali o košarkaškim aktualnostima.
– Sandra, najprije čestitamo na prinovi! Je li djevojčica na mamu ili na tatu?
– Hvala na čestitkama, uživam ponovo u majčinstvu, a curica, kažu mnogi, liči na tatu.
– Nedostaje li ti košarka?
– Košarka mi, moram priznati, ne fali u onoj mjeri koliko sam to prvotno očekivala.Vjerojatno zbog drugih životnih preokupacija ne stignem puno ni misliti o njoj…
– Jesi li gledala EuroBasket 2015? Možeš li dati svoju ocjenu?
– Gledala sam neke utakmice Europskog prvenstva. Moram priznati da je bilo zanimljivo. Što se naših cura tiče žao mi je što nisu napravile više, stvarno su se borile i dale svoj maksimum, ali zbog svih okolnosti u kojima su se našle prije prvenstva, koji dovoljno govori o tretmanu ženske košarke u Hrvatskoj, jednostavno se nije moglo više i bolje.
– Za EuroBasket 2017. u Češkoj smo dobili Francusku, Estoniju i Nizozemsku. Hoćemo li to moći uspješno apsolvirati pa da se četvrti put zaredom Hrvatska nađe na europskom prvenstvu?
– Vjerujem da možemo uspješno proći kvalifikacije jer smo dovoljno kvalitetni.
– Što za tebe znači činjenica da je ženska košarka bila tri puta uzastopno na Europskom prvenstvu, a stigla i na najveću svjetsku sportsku smotru – Olimpijadu 2012. u Londonu?
– Činjenica da je ženska košarka bila na tri uzastopna Europska prvenstva samo potvrđuje da imamo igračku kvalitetu, a odlazak na Olimpijadu je bio splet svega pomalo, pa i malo sreće na kraju. Jedino mi je žao što taj povijesni uspjeh nismo kapitalizirali i iskoristili kao odskočnu dasku za boljitak ženske košarke.
– Kao internacionalka košarku si igrala i u Turskoj, Poljskoj…Gdje ti je bilo najljepše?
– Ne mogu sada izdvojiti jednu ekipu, jer je u svakoj bilo lijepih i posebnih trenutaka. Uglavnom iz svake pamtim samo pozitivna iskustva.
– A koja ti je najdraža titula i s klubom i s reprezentacijom?
– Pošto sam kroz godine igranja u Hrvatskoj osvojila više Prvenstava i Kupova, svaka je titula na svoj način posebna i draga. Ostaje jedino žal što sa reprezentacijom nisam uspjela doći do medalje!
– Vratimo se na hrvatsku klupsku žensku košarku. Njezin status u društvu ali i njezin kvalitet. Komentar?
– Hrvatska ženska košarka trenutno nije na visokom nivou, kako zbog financija i sveopće krize u zemlji i sportu, tako i zbog lošeg interesa sponzora i šire javnosti. Međutim, to je s druge strane prilika mladim igračicama da se afirmiraju. Osim tri-četri kluba, koja se trude dostojanstveno igrati i postojati, ostali jedva preživljavaju zbog niza okolnosti – visoke kotizacije, nedostatak interesa, sponzora…
– A reprezentativna košarka? Kakva joj je budućnost?
– Reprezentativna košarka ima svijetlu budućnost i par jako talentiranih cura, koje sa već postojećim afirmiranim igračicama čine spoj koji bi mogao donijeti dobar rezultat. Većina igračica igraju vani, u jakim ligama, tako da igrački napreduju i mogu dati potrebno iskustvo koje je neophodno na višoj europskoj razini.
– Bili su izbori u HKS-u. Očekuješ li da će biti više brige o hrvatskoj ženskoj košarci, da će više biti u središtu medijske pozornosti? Da će više biti cijenjena nego do sada. Po rezultatima to svakako zaslužuje?
– Što se izbora u HKS-u tiče, pratila sam situaciju, ali nisam sigurna koliko će to pomoći ženskoj košarci. Ni medijski nismo toliko interesantni, a već godinama od kada ja igram ništa se bitno ne mjenja. Što se rezultata tiče jako sam se razočarala nakon Olimpijade jer su uvijek govorili kada napravimo nešto da onda možemo i tražiti nešto. Mi konačno napravimo mali iskorak i izborimo Olimpijadu, a situacija u ženskoj košarci poslije toga nikad gora… Pa, čemu onda sve, ako se uspjeh ne vrednuje i ne iskoristi na pravi način!
– Što misliš o ideji da u HKS-u brigu o razvoju ženske košarke vodi žena, poznata i u Europi afirmirana košarkašica – npr. Danira Nakić, Sandra Mandir, Anđa Jelavić, Korina Longin itd…?
– Ideja da briga o razvoju ženske košarke preuzme žena je izvrsna i revolucionarna, samo ne znam koliko je to u praksi izvedivo. Pokazat će vrijeme jesmo li išta naučili u ovih dvadeset godina.
– Srbi npr. imaju Anu Joković kao dopredsjednicu tamošnjeg košarkaškog saveza i oni su stigli do europskog naslova i izravno odoše u Rio? Je li to nekakav recept i za našu košarku ili…?
– Pratila sam Srpkinje ovo Europsko prvenstvo i čitala neke intervjue Ane Joković i moram reći da su me oduševili načinom i koncepcijom rada i razmišljanja. Na njih se trebamo ugledati i primijeniti model uspjeha.
– Vidiš li neku svoju nasljednicu u reprezentaciji po stilu igre?
– Ovo za nasljednicu po stilu igre mi ja malo teško odgovoriti jer je svaka igračica na svoj način jedinstvena u igri. Ali, sviđa mi se način na koji sada igra Jelenko (Ivezić, op.a.), Mišura, Ciglar… Mlađe nisam gledala, ali uvijek sam govorila za Kristinu Benić, koja je igrala sa mnom kao mlada u Šibeniku, da je ogroman potencijal i budućnost hrvatske ženske košarke.
– Bi li npr. utemeljenje ženske košarkaške akademije u Hrvatskoj podiglo kvalitetu ženske košarke?
– Za akademiju kod nas ne znam bi li prošla jer sam ja prije godinu dana otvorila svoju školu košarke za djevojčice. Jako je teško probijati se na tržištu jer interes današnjih djevojčica ide u drugom smjeru (ples, muzika, jezici…). Nisu toliko zagrižene za sport, a posebno košarku. Kada bi, možda, reprezentacija napravila iskorak i uzela medalju, kao u Srbiji, onda bi to vjerojatno privuklo i curice u naš sport, a onda i ciljanim radom sa tim početnicama stvarala bi se dobra baza za kvalitetu i u kasnijoj dobi.
– Kakva je razlika igrati košarku kod kuće i vani?
– Velika je razlika u igranju vani i kod kuće. Pod tim mislim na svaki segment od organizacije, uvjeta, jačine lige i količine jakih utakmica neophodnih za napredak, do navijača, uprave, te općenito statusa ženske košarke vani. Razlika je ogromna.
– Koje uspomene te posebno vežu kad je u pitanju domaća košarka?
– Uspomene me prvo duboko vežu za Croatiju odakle sam ponikla. Deset godina “Pešče” ostavile su trag i kasnije, zatim trener Amanović koji me puno toga naučio, kasnije Šibenik i vladavina Gospića, te trener Stipe Bralić koji je iz svake generacije znao izvući najbolje u tom trenutku. Vežu me lijepe uspomene i prijateljstva iz tog vremena.
– Poruka za kraj svim curama koje se bave košarkom ili pak namjeravaju baviti se njome.
– Stvarno bih voljela da se košarka na velika vrata vrati u nas Hrvata i da je slavimo kao nekad…Voljela bih da curice trčkaraju terenima i imaju ženske košarkaške idole, a do tada se nadam da ćemo svi mi koji smo emotivno vezani za taj sport, pomalo uspjeti u nakani da ih privučemo na igralište, dvorane, među koševe…
Foto: Sretna mama Sandra Mandir sa svojom djevojčicom u naručju /oa-zk.com
