Ružica Džankić baš je zahvalno ime za naš uskrsni intervju. Karijera puna košarkaških uspjeha, ali i karijera u kojoj je bilo teških trenutaka, ozljeda, padanja, dizanja. Karijera puna oscilacija ali vjerujemo i njezina konačnog povratka tamo gdje joj je kvalitetom i mjesto. Tu karijeru u ovom razgovoru “prelistali” smo zajedno s njom. Započeli smo od samih početaka – kada i gdje je načinila svoje prve košarkaške korake i tko je najzaslužniji za njenu ljubav prema košarci?
– Iskreno, otkad znam za sebe bavim se sportom. Od malih nogu sam s tatom ili ostalom djecom provodila sate i sate na igralištu igrajući bilo koji sport koji je bio na rasporedu tih dana. Bilo je bitno samo da je lopta prisutna i da smo vani. Nisam ni sama točno sigurna zašto baš košarka, (osim što je tetka igrala u mladosti), uvijek sam uživala gledati i pratiti sport općenito, sve je nekako prirodno došlo, jer i kad nema nikoga za igru vani uvijek su tu koš i lopta. Ozbiljnije sam počela trenirati dosta kasno u usporedbi s drugima, tek s 12 godina u Croatiji 2006.
– U Medveščak si došla iz Croatije 2006, kako je do toga došlo i tko te je prvi zamijetio?
– Nakon što sam navršila 18 godina, bilo je vrijeme za promjenu sredine. Klub je bio u određenim problemima, a i ja sam htjela trenirati i nastupati na nekom višem nivou, među boljom konkurencijom. Bilo je tu par opcija, no na kraju sam odabrala Medveščak, prevenstveno zbog blizine dvorane i škole, što je uvijek nekako bio prioritet.
– U Medveščaku si provela četiri sezone i bila vrlo važan dio jedne odlične generacije koja je osvojila sve što se moglo. Osvojila si tri prvenstva i dva kupa Hrvatske te srebrnu medalju u regionalnoj ligi u sezoni 15/16. Kako danas gledaš na vrijeme provedeno u Medveščaku i što je po tvom mišljenju bila najveća snaga te ekipe?
– Kad vidim ovako na papiru što smo sve postigli, tek onda shvatim koliko smo ustvari bili dominantni u to vrijeme. Mislim da je to jedno od najljepših razdoblja naravno, puno je tu lijepih uspomena i teško je uopće izdvojiti najljepše, ali mislim da su mi prvi naslov protiv Novog Zagreba i kup protiv Kvarnera u Trnskom najupečatljiviji. Naša najveća snaga je definitivno bilo naše zajedništvo, bili smo vrhunska ekipa na terenu i izvan njega i mislim da se to i vidjelo u načinu na koji smo igrali. Dakako, nakon četiri godine, već smo se toliko dobro poznavali da smo u svakom trenutku znali gdje će tko biti. Zajedno smo odrastali i stjecali dragocjena iskustva na terenu i to se onda odražavalo i na naše izvedbe.
– Osim u dresu Medveščaka u tom periodu, također vrlo uspješno si nastupala i za zagrebačko sveučilište s kojim si osvojila dva naslova državnih sveučilišnih prvaka, ali i dvije titule Europskih prvaka. Koliko ti osobno znače ta postignuća?
– Nastupi za Sveučilište su isprva počeli kao jedan lijep izvor zabave, druženja i rekreacije nakon sezone. Mislim da smo se tome svi uvijek veselili i uživali tih nekoliko dana na moru. Kad se pojavila prilika za sudjelovanje na Sveučilišnim igrama u Zagrebu, nitko nije bio sretniji od nas i moram priznati da smo se stvarno ozbiljno pripremali za to po onim paklenim vrućinama u Zagrebu, ali na kraju se itekako isplatilo. Jedno od najljepših iskustava definitivno, igrati pred lijepo popunjenim tribinama u Draženovom domu, pred obitelji, prijateljima i gromoglasnim navijačima i na kraju još i podići trofej. Jako, jako lijepe uspomene.
– Nakon što si u Hrvatskoj ostvarila sve što se moglo odlučila si se na dodatni iskorak u karijeri i prvi odlazak u inozemstvo. Potpisala si za ruski Enisey Krasnoyarsk, kako si se kao tada 22-godišnjakinja priviknula na život u trećem najvećem gradu Sibirske oblasti i hladnoj Rusiji, daleko od doma i obitelji?
– Cijelu svoju zadnju sezonu u Medveščaku znala sam što želim dalje i koji je idući korak i cilj i za to sam i radila. No, definitivno nisam očekivala da bi se takvo nešto moglo pojaviti kao prilika. Kad sam čula za njihov interes, nisam se ni trenutka razmišljala, premda sam vidjela i znala gdje se točno nalazi na karti haha. Kao i uvijek život te nekako iznenadi kad pomisliš da si spreman i dorastao nečemu. Dok nisam došla tamo i provela neko vrijeme, nisam bila svjesna koliko je to drugačiji svijet i koliko je daleko. Bilo je jako teško razdoblje dok se ne privikneš na sve to, nova kulturna, novi jezik, novo pismo, nitko ne priča engleski, trenerica, suigračice, nitko; doma je toliko daleko da obaviš jutarnji trening, ručak, odmoriš i kreneš na drugi trening, a doma se svi tek bude. A što se tiče hladne Rusije, ne znam ni sama kako sam preživjela temperature od -40. Ali čovjek se na sve navikne, znala sam zašto sam tamo i s kojim ciljem pa nakon prvih par mjeseci nije bio toliki problem, sad ću se zauvijek moći pohvaliti da znam ponešto ruskog i da sam godinu dana živjela u Sibiru.
– U Eniseyu si pružala vrlo dobre igre. Kakav je dojam na tebe ostavila Rusija kao zemlja, ruska košarka i što si tamo naučila?
– Kako je to bilo moje prvo inozemno iskustvo, tek sam tad ustvari shvatila što znači profesionalni sport. Koliko je to odricanja, ulaganja u sebe i mentalne snage. Definitivno sam naučila što znači živjeti sama daleko od kuće, izboriti se za sebe i svoju poziciju, ali i potpuno se posvetiti onome što voliš i želiš raditi. Rusiju kao zemlju i iskustvo jednostavno ne možeš opisati, to se mora doživjeti. Ne shvaćaš koliko je to veliko dok ti ne kažu da je najbliže gostovanje udaljeno 12 sati vožnje vlakom, zemlja velikih razlika od veličanstvene Moskve do zapostavljenih dijelova gradova u kojima se čini da je vrijeme stalo prije 70 godina. Ali ljudi i dalje i tamo normalno žive i imaju skoro iste uvjete kao i mi. Košarka nekako ide sličnim tragom, ogromne su tu razlike između velikih klubova i ostatka, ovi najbogatiji su svijet za sebe, no i ostatak lige je daleko, daleko ispred za naša poimanja, vrlo fizički zahtjevna liga, ali je stvarno bio užitak igrati na tom nivou.
– Nakon sezone u Rusiji u sezoni 2017/2018. prelaziš u redove rumunjskog prvaka SEPSI-SIC Sfantu Gheorghe. Iako je sezona bila rezultatski vrlo uspješna, osvojila si duplu krunu, za tebe je to zapravo bila jedna iznimno teška sezona u kojoj nisi puno igrala. Što se to promijenilo u odnosu na sezonu u Rusiji i zbog čega se ovdje nisi uspjela nametnuti?
– Da, jedna vrlo uspješna sezona rezultatski, ali za mene osobno vrlo teška. Puno je tu bilo problema od sitnih do ozbiljnih ozljeda, a i manjka neke ozbiljnije, prave prilike. No, danas nekako gledam na taj period kao jedan od onih koji mi je jako puno pomogao da sazrijem kao osoba, ali i igrački. Mislim da svatko treba proći takvo nešto u životu i da iz takvih razdoblja najviše naučiš koliko teško i predano moraš raditi i za najmanju priliku, naučiš se strpljenju čekajući svoje vrijeme, ali i da to uvijek moraš dočekati potpuno spremna. A najviše od svega, što mislim da je danas veliki problem općenito među mlađom generacijom naučiš biti dobar u svojoj ulozi u ekipi. Ne mogu svi u ekipi biti “zvijezde”, ali svatko ima svoju bitnu ulogu u uspjehu i mislim da sam to tamo odlično odradila tako da jako cijenim to razdoblje i te trofeje jer sam stvarno krvavo radila za njih, u doslovnom i prenesenom značenju haha.
– Ona stara narodna izreka kako jedna nevolja nikada ne dolazi sama nažalost i po tebe se pokazala točnom već sljedeće sezone. Nakon teškog razdoblja u Rumunjskoj, sljedeću sezonu 2018/2019 započela si u redovima Trešnjevke2009 za koju si odigrala nekoliko utakmica u WABA ligi, nakon čega vrlo brzo prelaziš u redove mađarskog prvoligaša PINKK PECSI 424 gdje si bila suigračica i sa našom Emilijom Podrug. Sezona je bila rezultatski vrlo loša i brzo je postalo jasno da će uslijediti borba za opstanak. Financije kluba su bile vrlo nestabilne, situacija u klubu neizvjesna i na sve te silne probleme zadesila te i ozljeda leđa zbog koje si propustila i završnih nekoliko utakmica sezone. Kakve misli su ti prolazile kroz glavu u tim teškim trenucima i na koji način si pronašla snage i energije da sve to izdržiš?
– Iskreno ne znam ni što reći o tom periodu haha… Teška situacija u jednom jako neprofesionalnom i vrlo loše organiziranom klubu i onda na to sve još ozljeda leđa. Mislim da su sve te okolnosti skupa utjecale na završnu situaciju. Nakon toga je slijedilo jedno još teže razdoblje neizvjesnosti i nesigurnosti, bez isplaćenih sredstava, bez dijagnoze, bez plana oporavka. Na sreću u najtežim trenucima, Bog ti uvijek pošalje anđele koji ti pomognu da izguraš i prođeš težak period i hvala svima onima koji su bili tu i pomogli, prepoznat će se. Bili su to vrlo teški mjeseci u kojima se pitaš hoću li ikada moć hodati, sjediti ili ležati bez bolova, a ne znaš ni što se točno događa. No, ja nekako vjerujem da se sve uvijek događa s nekim razlogom, premda ga u tim trenucima ne znamo, tako da mi je ta vjera dala snage da i to prebrodim i vratim se nazad i Bogu hvala danas, nakon oporavka i uz svakodnevni rad mogu reći da se osjećam odlično i iskreno, fizički nikad nisam bila u boljem stanju. Takve situacije te natjeraju da se vratiš na početak, učiš svoje tijelo i ponovno ga programiraš u najosnovnijim pokretima i što je mislim najvažnije od svega ne uzimaš svoje zdravlje zdravo za gotovo.
– Smatraš li da su te problemi sa ozljedama i nekim okolnostima na koje nisi mogla utjecati usporile u razvoju i spriječile da do sada postigneš više?
– Pa sigurno da je to imalo velikog utjecaja, no ne volim razmišljati u tom smjeru. Tu sam gdje jesam danas i zadovoljna sam sa tim. Te okolnosti su me naučile mnogočemu i pomogle mi da ojačam i postanem osoba koja sam sada, a sad je na meni da još više i jače radim da postignem više.
– Danas si članica talijanskog drugoligaša Ponzana, kako je izgledao jedan tvoj uobičajni dan u Italiji dok se još igralo?
– Život u talijanskoj drugoj ligi je divan i postoji opasnost da ti se previše svidi i opustiš se s toliko slobodnog vremena haha. Imala sam tu sreću da mi je bio omogućen pristup u dvoranu i kada nismo imali treninge, tako da sam uvela samu sebe u neki ritam dodatnih treninga. Uobičajan dan ovdje se onda vrlo malo razlikuje od bilo kojeg drugog tijekom sezone uz iznimku naravno vrhunske kave i hrane haha…
– Posljednju utakmicu ste odigrali prije gotovo mjesec dana nakon čega je liga suspendirana. Kako gledaš na ovu sezonu, rezultate tima i svoje igre u njoj? Jesi li zadovoljna učinjenim ili si ipak očekivala više?
– Iskreno ove sezone mi je prvi cilj bio biti zdrava, vratiti to samopouzdanje i uživanje u košarci, a ne se krpati da bi završila sezonu do kraja. To sam i postigla i mislim da je to najvažnije i definitivno izvlačim te pozitivne stvari iz toga. Rezultati tima nisu bili bajni i s tim ne mogu nikako biti zadovoljna, ali mislim da i iz toga mogu izvući pouke za dalje. Kažem možda će ružno zvučati u kolektivnom sportu, ali ove sezone sam imala prvenstveno te individualne ciljeve u planu.
– Situacija sa koronavirusom u Italiji je iznimno teška pa evo pošto si i sama trenutno tamo, možeš li nam opisati kako trenutno izgleda svakodnevni život ljudi u Italiji?
– Situacija je vrlo vrlo ozbiljna ovdje. Ja sam osobno evo već mjesec dana u strogoj izolaciji, što znači izlazak samo u kupovinu i to je to, nije ni šetnja dozvoljena. Talijani su to, imam osjećaj, isprva vrlo olako shvatili i dok se nisu uvele drastične mjere nije se ništa pretjerano poštivalo. Sad je čini mi se situacija malo bolja.
– Kako ti provodiš ove dane izolacije?
– Ja imam sreću što sam u malom mjestu i što imam zelenila i prirode ispred zgrade i to me spašava, ne mogu niti zamisliti kako je ljudima u, primjerice, Milanu. Isprva je bilo vrlo teško, sva ta nesigurnost što se uopće događa, mogu li nazad doma, što da radim po cijele dane unutra, ali sad sam našla neku svoju rutinu i ritam i mislim da mogu reći da u neku ruku i uživam. Naravno užasno mi fali moja obitelj, ali trudim se pozitivno gledati na sve ovo i iskoristiti priliku da rastem i napredujem. Iskreno, uopće ne gledam niti pratim vijesti ovdje i mislim da mi to uvelike pomaže. Imam vremena za sve – čitam, vježbam, slušam muziku, gledam serije i filmove, naravno pričam sa svojima, kuham, upisala sam i online tečaj tako da mi nije uopće dosadno. Čovjek nekako nauči najviše o sebi kad je sam pa evo i ja koristim priliku.
– Osim košarke što ti zaokuplja najveću pažnju u životu, čime se još voliš baviti?
– Pa evo mislim da sam u prethodnom pitanju navela sve stvari koje sam sad otkrila da me zanimaju i opuštaju. Naravno, obožavam pratiti i gledati skoro sve sportove, što sad baš nije slučaj pa pronalazim i druge zanimacije. Obožavam čitati i puno toga me zanima iz razno raznih područja tako da slobodno vrijeme koristim i na taj način.
– Od svih zemalja u kojima si živjela i igrala košarku izvan Hrvatske u kojoj ti je bilo najljepše i zašto?
– Mislim da je Italija očit odgovor na to pitanje. Talijani jednostavno znaju uživati u životu, a mislim da to može definitivno potvrditi i veliki broj naših cura koje žive i igraju ovdje. Ja sam tu u neposrednoj blizini Trevisa, a ni Venecija nije daleko. Prekrasna mjesta koja definitivno treba posjetiti i drago mi je što je i moja obitelj imala priliku doći i vidjeti. Ova cijela situacija je nažalost pokvarila sve ostale planove za putovanja nakon sezone.
– Da moraš opisati sebe u nekoliko riječi kao osobu i sportašicu, koje bi to riječi bile?
– Svi koje me poznaju, znaju da ne volim baš pričati o sebi, taj dio radije prepustim drugima, ali ako bi trebala izdvojiti neke stvari o sebi, volim vjerovati da sam uporna osoba koja nikad ne odustaje i koja vrijedno radi za sve što želi postići. Također potpuno sam posvećena onome što radim i jako strastvena oko toga, ali najviše od svega volim slušati druge i pomoći kako god mogu.
– Igrala si kroz dosadašnju karijeru sa mnogim igračicama. Možeš li izdvojiti neke koje ćeš posebno pamtiti s kojim ti je bilo najljepše igrati?
– Uhhh ovo je stvarno teško pitanje, ali možda kad bi trebala izdvojiti nekako mi je u najljepšem sjećanju možda ostala kadetska ekipa iz Croatie (Inja Butina, Martina Čubrić, Anita Kelava i druge). Imam osjećaj da smo tada najviše uživali u košarci i zabavljali se. Možda mi je to razdoblje prije svega ostalo u tako divnom sjećanju jer smo još bile djeca kojima je samo do igre, ali opet to i je smisao svega. Sigurno je bio užitak igrati s tim curama, pogotovo kad sad vidim da smo svi na različitim stranama svijeta.
– Da se dotaknemo i reprezentacije. Prošla si sve uzraste, bila si i članica i najbolji strijelac one kadetske koja je u Grčkoj 2010. postala viceprvak Europe. Kako danas sa vremenskim odmakom gledaš na taj uspjeh i kakva te sjećanja vežu za taj turnir u Grčkoj?
– Ne mogu vjerovat da je prošlo već 10 godina od toga! Mislim da tada nismo ni bile svjesne kakav smo uspjeh postigle. Znale smo da smo dobra generacija, ali stvarno nitko od nas to nije očekivao. Mislim da je jedino trener Ciglar bio taj koji je vjerovao da mi možemo takvo nešto postići i imam osjećaj da su ga svi smatrali ludim haha. Mislim da nikome tada nije bio pretjerano drag jer je uvijek tražio više od nas i gurao nas i preko naših mogućnosti na čemu sam mu danas stvarno iznimno zahvalna. Vidio je ono nešto u nama i na njemu svojstven način znao to i izvući iz svake od nas. Samo najljepše uspomene me vežu uz to razdoblje, cijelo ljeto provedeno na pripremama, a i taj osjećaj uspjeha s reprezentacijom je nešto neusporedivo za svakog sportaša ja mislim.
– Za seniorsku reprezentaciju za sada si odigrala jedno veliko natjecanje EuroBasket 2015. u Mađarskoj i Rumunjskoj. Koliko ti osobno znači to što si imala priliku predstavljati Hrvatsku kao članica seniorske reprezentacije na jednom takvom natjecanju?
– Kruna svačije karijere i najveća čast je nastup za seniorsku reprezentaciju, svi težimo tome. Sjećam se da sam tada u biti slučajno dobila priliku uopće doći na pripreme zbog brojnih ozljeda i kasnog zavrsetka prvenstava. Otišla sam tada na pripreme iskreno potpuno rasterećeno misleći super idem trenirati tjedan dana s velikim curama i pokupiti malo Jordan Hrvatske opreme hahah. Spletom okolnosti otvorila mi se prilika koju sam zgrabila i to je to. Shvatila sam da imam šansu ako budem mukotrpno radila i da je košarka moja strast i da se tome želim u potpunosti posvetiti i vidjeti gdje će me to odvesti, tako da je to u neku ruku bila velika prekretnica za mene. Nema osjećaja s kojim možeš usporediti taj ponos i leptiriće kad čuješ himnu na terenu na tako velikom natjecanju.
– Na EuroBasket 2017. u Češkoj, kao i 2019. u Latviji i Srbiji, nismo se kvalificirali. Što je po tebi bio glavni razlog tog jednog pada koji je došao?
– Puno je tu stvari utjecalo, ne znam iskreno ima li uopće smisla ulaziti dublje u to, splet ozljeda, nesretnih, a i drugih okolnosti, bitno je da su izvučene pouke iz toga za ići naprijed.
– Prošle godine započele su kvalifikacije za EuroBasket 2021. a iako trenutno nisi članica reprezentacije, jesi li pratila utakmice, kako komentiraš rezultate i vjeruješ li da se i sama možeš ponovo naći u sastavu seniorske reprezentacije Hrvatske?
– Naravno da sam pratila i navijala za cure, iako nisam trenutno članica reprezentacije, smatram se dijelom iste i nitko sretniji od mene zbog uspjeha cura! Vjerujem da nam je mjesto na EuroBasketu i da imamo puno toga za reći sada, a i u budućnosti. Na meni je da radim i svojim igrama zaslužim poziv i povjerenje izbornika, ali naravno da vjerujem i nadam se tome.
– Kad pogledaš unatrag na sve što si do sada prošla u karijeri, imaš li neki trenutak koji bi izdvojila kao najsretniji trenutak svoje karijere i neki koji je bio posebno težak?
– Sigurno uspjesi s reprezentacijom imaju najljepše mjesto u mom sjećanju, poseban je to emotivni naboj i svaka pobjeda vrijedi utoliko više. Najveći san mi je postići neki značajniji uspjeh s reprezentacijom. A što se teških trenutaka tiče tu sigurno spadaju ozljede i oporavak. Nema poraza koji boli toliko koliko nemogućnost da uopće iziđeš na teren i pomogneš ekipi.
– Jesi li u potpunosti zadovoljna do sada učinjenim ili bi, da možeš vratititi vrijeme, ipak neke odluke danas donijela drugačije?
– Pa s današnjim znanjem i iskustvom sigurno bih u nekim situacijama postupila drugačije, ali opet da nisam prošla kroz sve što sam prošla ne bih bila tu gdje jesam danas. Ne žalim ni za čim i sve što se dogodilo, dogodilo se s razlogom i naučilo me nečemu i učinilo osobom koja jesam danas.
– I za kraj kakvi su ti planovi, želje i ciljevi u sportskoj budućnosti?
– S obzirom na trenutnu situaciju, jedina želja u ovom trenutku je uopće biti u mogućnosti trenirati i igrati košarku. Ovakve situacije nas dodatno nauče biti zahvalnima za ono što nekad uzimamo zdravo za gotovo. Što se tiče mene osobno, cilj je vratiti se na viši natjecateljski nivo košarke na koji znam da i pripadam. Ali najveća želja je definitivno postići neki uspjeh s reprezentacijom na velikom natjecanju. Generalno jedina želja je biti zdrava i bez ozljeda i stvarno uživati u onome što najviše volim, a to je igrati košarku. I ovim bih putem svima htjela poželjeti sretan Uskrs i uživajte u ovom vremenu među svojim najmilijima.
Krešimir Dabić
Foto: Ružica Džankić/Ponzano
