Pobjednička Tonkina priča

Antonija Jurić. Ili Tonka kako je kraće i od milja zovu. Takvu igračicu poželjela bi svaka ekipa. Samozatajna i s još uvijek neprepoznatljivim talentom i košarkaškom vještinom od mnogih trenera. I ljubitelja ženske košarke. Rekao bih do netom završenog doigravanja za prvakinje Hrvatske, posebno četvrte utakmice protiv Gospića u Trnskom, kad su svi mislili da su Novom Zagrebu “potonule lađe” i da titula opet ode u grad podno Velebita. Došla je ona po svojih “pet minuta”, na samo njoj svojstven način, pokazati da ništa nije gotovo dok nije gotovo, da ništa nije izgubljeno do zadnjeg daha. Ušla je i svojom upornošću, agresivnošću i borbenošću, svojim poštenim odnosom prema klubu i suigračicama, “vratila kola iz provalije”, podigla samopouzdanje cijeloj ekipi i – pobijedili kad više nitko nije vjerovao. Rekao bih donijela nevjerojatan preokret i vrlo važnu pobjedu u produžetku. Pokazat će se kasnije da je to bila pobjeda koja je zapravo odlučila o tituli prvakinja Hrvatske. Jer, Gospić je u toj utakmici u Trnskom izgubio titulu. Tonka je bila inicijator i nositelj tog preokreta.

– Čestitam na tituli prvakinja Hrvatske! Zaslužili ste! Kako se osjećaš na košarkaškom krovu Hrvatske?

– Hvala na čestitkama. A mogu reći da je lijep osjećaj biti prvi u Hrvatskoj. Pogotovo kada osvojite i dvostruku krunu u sezoni. Time smo dokazali da smo najbolja ekipa ove sezone u Hrvatskoj, iako na malo teži način, nego što smo očekivali. I napokon skinuli Gospić s trona ženske košarke i prekinuli njihovu dominaciju.

– Jesi li svjesna kako si upravo ti napravila preokret u Trnskom i kako si bila prekretnica u međusobnim dvobojima Novog Zagreba i Gospića?

– A tako se poklopilo. Ušla sam na +14 za Gospić, a na kraju smo izvukli pobjedu u produžetku i kako ste rekli, očito ključnu pobjedu u finalnoj seriji. Nakon što se Gospić u 3. četvrtini odvojio na tih 14 razlike, mnogi su mislili da je gotovo. Možda su i one mislile da je gotovo pa su se malo i opustile. Ali mi se nismo predali, pojačali smo obranu, ukrali im nekoliko lopti i brzo smo se uspjeli vratiti. A tada smo bili u naletu i na kraju smo pobijedili i produžili finalnu seriju.

– Šta si mislila u tim trenucima kad si ulazila u igru…Kud’ baš sada ja kad je sve krenulo nizbrdo ili sad ću vam ja pokazati kako se bori za svoje boje!?

– Stvarno ne znam što mi je prolazilo glavom u tim trenutcima. Ali, kad pogledate, nikakvu veću štetu nisam ni mogla napraviti jer smo već gubili 14 razlike. Jedino što sam mogla je ući u igru i boriti se. Prvenstveno sam ušla u igru da pojačam obranu, a u napadu što dođe. Tako je i bilo, tada smo počele igrati bolju obranu, nismo im dopustile lake koševe, a na kraju sam i uspjela nešto i zabiti.

– Kako je bilo u odlučujućoj utakmici u Gospiću?

– Gospić je uvijek teško gostovanje, naročito zbog njihove publike i s obzirom na to da smo dvije utakmice finalne serije u Gospiću izgubili i to uvjerljivo. Ali znali smo da je ovo zadnja utakmica i da nema više povratka ako izgubimo. Dale smo sve od sebe, igrale jedna za drugu i na kraju smo mi te koje su slavile titulu. Međutim, nije krenulo dobro za nas. Gospić je rano poveo 11 razlike, ali za razliku od prijašnjih utakmica ovaj put nismo potonuli, nego smo uspjeli smanjiti na 4 razlike na kraju prvog poluvremena. U drugom poluvremenu smo se uspjeli vratiti i preokrenuti rezultat isključivo timskom igrom i na kraju smo osvojili prvenstvo. I moram, pohvaliti naše navijače koji su nas bodrili i u jednom trenutku i nadglasali domaću publiku.

– Kako ste ti i ekipa doživjeli titulu prvakinja, kako ste proslavili…?

– U tom trenutku nitko još nije bio svjestan što smo napravili. Pogotovo što je to prvi seniorski trofej u povijesti kluba, mog kluba. Bili smo presretni što nam se na kraju isplatio sav trud koji smo uložili ove sezone. A slavlje je počelo već u autobusu. Pjesma nije prestajala cijelim putem, a nastavak je uslijedio u kafiću “Mrav” u našoj dvorani. Jelo se, pilo, pjevalo, slavilo jer ipak ne postajemo prvaci svaki dan.

– Gdje ti je zlatna medalja? Nekom si je posvetila ili…?

– Zlatna medalja je doma na zidu, uz nekoliko ostalih koje su se skupile. A ovu zlatnu medalju i osvojeno prvenstvo posvećujem roditeljima, koji su mi uvijek bili podrška, gospodinu Rađenoviću, koji je osnovao klub i koji je uz njega cijelo ovo vrijeme, mojim najboljim prijateljicama i bivšim suigračicama iz Novog Zagreba te dečku, koji je isto košarkaš pa mi dijeli savjete kako igrati bolje.

– Mnogi su dolazili i prolazili kroz Trnsko. Ti si dijete Novog Zagreba – vjerna od prvih košarkaških dana do danas. Ispričaj nam kako si počela, kada, tko su ti sve bili treneri?

– Novi Zagreb je moj klub. Tu sam počela igrati košarku i tu sam gotovo provela sve svoje košarkaške godine. Košarku sam počela igrati u osnovnoj školi, prvenstveno zato što su svi moji prijatelji išli pa sam morala i ja. Tada su nas nekoliko poslali u klub Novi Zagreb i od tada je krenuo moj košarkaški put. Bilo je to 2001. godine. Prvi trener mi je bio Čedo Majstorović i kod njega sam počela učiti osnove košarke. Nakon njega su mi kratko bili treneri Vlado Ivanković (sadašnji trener), Tonči Miočić i Davor Matković. Zatim je došao Gjuro Simon, koji mi je dao najveću priliku. S njim smo tada igrali drugu ligu i uspjeli se plasirati u prvu ligu, kasnije sam dobila priliku i u prvoj ligi te smo na juniorskom prvenstvu bile treće u državi. Zatim su uslijedile dvije godine u Croatiji kod trenera Borne Augustića te na koncu povratak u Novi Zagreb gdje mi je trener ponovno Vlado Ivanković i tu sam već tri godine i napokon smo postali prvaci.

– Antonija Jurić privatno – šta radiš osim košarke? Jesi li uporna i borbena u svemu kao na košarkaškom parketu?

– Uz košarku sam paralelno studirala i ekonomiju te sad završavam petu godinu. Ostala su mi još tri ispita te postajem magistrica ekonomije. Mogu reći da sam uporna, što se može vidjeti kroz moje školovanje. Jer koliko god mi košarka oduzela vremena, uspjela sam završiti fakultet u roku i to s odličnim ocjenama.

– Što i kako dalje?

– Za sada što se tiče košarke još ništa ne znam. Gdje ću biti iduće sezone i hoću li igdje biti – vidjet ćemo. Trenutno mi je najvažnije dati preostale ispite i završiti faks pa sam sada na to najviše koncentrirana.

Uz zahvale za ovaj razgovor ostavili smo Antoniju Jurić da uživa u osvojenim ovosezonskim titulama i položi ta dva-tri ispita. Ova uzorna i vrijedna djevojka, buduća magistrica ekonomije, sutra može biti samo bolja jer je primjer kako i škola i sport mogu zajedno ako ih se voli, i koja je posebno primjer odanosti svome klubu, požrtvovnosti za klupske boje na parketu i vjere da se uvijek može pobijediti ako se boriš do kraja. I kad mnogi misle drugačije. Ona je to pokazala. Svima.

Foto: Antonija Jurić u karakterističnom prodoru / Snimio: Stjepan Spretnjak