Medveščakova petica Petra Perić odigrala je sezonu za pet. Sezonu života kako će reći mnogi koji je prate. Agresivno, čvrsto i brzo – pravo kapetanski. Motor ekipe. Sa pozicije playa davala je ritam igri Medveščaka koji je najčešće bio brz i u takvom ritmu su se i popeli na najviše postolje u hrvatskoj ženskoj košarci. Ponekad bi je “zli jezici” osporavali, ali ona je bila uporna, šutjela je i radila. I Bambi, kako je od milja zovu, pokazala je da je sposobna i da zna i može svoju ekipu dovesti do titule. I dovela je i to do prve u povijesti. Ostat će to zanavijek zapisano.
– Pa kako se kapetanica osjeća na postolju prvakinja Hrvatske?
– Iskreno emocije su još uvijek prisutne, kad pročitam neki članak sa portala ženske košarke ili pogledam koju sliku sa zadnje utakmice, a vjerujte ima ih tisuću, krene mi suza, suza radosnica! Poseban i prekrasan osjećaj je držati dva pehara u zraku pred prekrasnom publikom koja nam je uvelike pomogla u finalnim utakmicama. Nikada ih nije bilo više. Bili su naš šesti igrač. Bilo da smo vodili ili gubili, oni su bili uz nas, sve glasniji i glasniji.
– Bilo je teško doći do titule?
– Da, bilo je teško doći do titule! Ovo je naše prvo seniorsko finale, prvi puta da igramo na tri dobivene utakmice, što znači utakmice svaka tri dana, bez dana odmora, bez pravog treninga, samo razgovori i taktika kako ćemo i šta ćemo. I uspjeli smo pohvatati sve i vrlo sam ponosna zbog toga na svoju ekipu, koja se odlično snašla u teškim i napetim situacijama. Puno snage i energije smo gubili po utakmicama, budući da igramo agresivnu i brzu košarku. Vjerujem da to ne bi uspjeli izvuči da nam kondicijski trener Neven Mada nije dolazio svaki ponedjeljak, a ponekad i srijedom, na što bismo mi, naravno, uvijek “gunđali”, ali isplatilo se i pokazalo se kao najjača karika protiv Novog Zagreba. Koliko god “mrzili” Nevenove vježbice (promijena ritma, specijalac, dijagonale, brzinska izdržljivost kao najgora), bez njih ne bismo postigli ovo danas i zato mu ovom prilikom zahvaljujem u ime cijele ekipe i pozivam ga da nam dođe slijedeće sezone.
– Što naslov prvakinja konkretno tebi znači?
– Naslov prvakinja je kruna moje karijere. Sav uložen trud, rad, živciranja, upornost, svaka kap znoja, svaki sat u teretani, na jutarnjem i večernjim treninzima, sve su to pokazatelji da se radom postižu najbolji rezultati i stavlja zlatna medalja oko vrata! Iskreno, ova sezona mi je bila najnapornija do sada. Dosta sam se istrošila, koliko fizički toliko i psihički. Cijelu sezonu sam podredila kako radu na sebi tako i na ekipi i zasluženo smo došli do titule.
– Izgleda da vam je bilo lakše igrati u Trnskom nego na domaćem terenu na Pešćenici?
– Uvijek je najljepše igrati na domaćem terenu, domaća publika, koševi na kojima si svaki dan, nekako imaš osjećaj sigurnosti. Prvi i drugi dio sezone smo doma odigrali odlične utakmice bez grča, ali ove zadnje tekme se sve nekako okrenulo. Bili smo više opušteniji u Trnskom, igrali smo u gostima pa nije bilo toliko pritiska i imali smo ogromnu pomoć publike.
– Vratimo se malo unatrag. Kad si počela s košarkom i zašto te koji su ti najveći sportski uspjesi, osim ove titule?
– S košarkom sam se počela baviti u 4 razredu osnovne škole kod trenera Zvonimira Berkopeca. Razlog zašto baš košarka? Pa, sestra Silva je krenula pa mislim zašto ne bih i ja malo probala, jer uvijek je zanimljivo raditi sve što i starija sestra. Tako smo kasnije prešli na Zagrebački velesajam kod trenera Željka Alatovića, koji mi je dodijelio nadimak Bambi po istoimenoj lektiri koju sam trebala pročitati. Baš taj dan je bio turnir u Veneciji i mojoj sreći nije bilo kraja, mogu preskočiti čitanje lektire i tako je nastao nadimak Bambi koji je i danas prisutan. Osim ove zlatne medalje oko vrata u kolekciji imam: prvo mjesto na prvenstvu Zagreba 1997. U12; treće mjesto mlađekadetsko Prvenstvo Hrvatske 1999.; treće mjesto državno prvenstvo kadetkinje 2001.; prvo mjesto Prvenstva Hrvatske za juniorke 2003., finale kupa Ružica Meglaj Rimac 2008/2009; peto mjesto s reprezentacijom Hrvatske na EP U20 2005. godine.
– Generacije su se mijenjale u Medveščaku, a ti i sestra Silva ste stalno bile tu? Koje su sve poznate košarkašice igrale u Medveščaku?
– Generacije su se mijenjale, a Silva i ja smo stalno bile tu, trenirale i učile od naših najboljih košarkašica: Dee Klein-Šumanovac, Vere Šarić-Alatović, Sandre Mandir, Jasenke Made, Milijane Maganjić, Kristina Pehar,…
– Igrali ste i jedno finale Kupa. Ove godine vas ždrijeb nije mazio i odmah ste “naletjeli” na Novi Zagreb u polufinalu? Umalo niste dobili?
– Finale kupa 2008/2009 u Gospiću. Tada nam je trener bio Nikola Plečaš. Bio je te godine sretne ruke i izvukao Mursu u polufinalu. A ove godine trener Turić nije bio baš sretne ruke, pa je izvukao Novi Zagreb, koji nije bio nepobjediv, ali mi smo izgorijeli u želji i sami sebe pobijedili. Bili smo previše u grču i više se umorili psihički nego fizički.
– Medveščak se iz sezone u sezonu pod vodstvom trenera Turića svake sezone penjao po stepenicu više?
– Sve pohvale treneru Turiću na ovoj sezoni. Trebalo je izvuči prvi dio sezone sa šest-sedam igračica na terenu. Nažalost, kao i prošle godine, ozlijede i bolesti nas nisu zaobišle. Bilo ih je više nego ijedne sezone do sada. Sve manje igračica na treningu, mi igramo dvije lige, kako odraditi trening i pripremiti se za utakmicu. Svaku večer trener vadi papirić iz džepa i kreće ta neizvjesnost hoće li nas biti deset ili ne, da li da počne pisati po dvije pripreme, postale su prave trenerske muke. Uspio je izvući maksimum iz nas, usadio je svakoj od nas u glavu da je obrana najbolji napad, što smo mi prihvatile i svakom protivniku postavile našu agresivnu obranu kao naš najjači adut. Trener Turić i ja sjajno funkcioniramo i drago mi je da ima potpuno povjerenje u mene kao i u cijelu ekipu, kao što ekipa i ja imamo u njega.
– Kako je biti kapetanica mlađim curama koje su svojedobno bile kadetske viceprvakinje Europe? Slušaju li?
– Mislim da bi svaki kapetan htio ovaku ekipu kakvu imam ja! Ponosna sam na njih i jako mi je drago što se družimo i izvan terena što je veliki plus za ekipu, što smo zajedno i kad nam ide i kad nam ne ide. Kada izgubimo, pokušavamo zajedno doći do odgovora zašto smo izgubili, kada pobjedimo zajedno proslavimo, baš kao jedna velika obitelj. Kada su nam se priključivale viceprvakinje Europe došle su kao čopor, bilo ih je više nego nas starijih i u početku smo mi njih morali slušati, hahaha… Naučile su na red, rad, disciplinu, na kritike i pohvale, da povišeni ton ili deranje ne znači napad na njih, nego samo želja da što više nauče i da što bolje rezultate postignemo kao ekipa i kao igračice pojedinačno.
– Sad ste najbolji u Hrvatskoj. Imate li europske klupske ambicije? Smatraš li da imate ekipu za Europu? Barem za EuroCup?
– Ovaj tjedan rezerviran je samo za slavlje i feštanje pa još nismo pokrenuli nikakav razgovor za slijedeću sezonu. Budući da znam kako je bilo ovu sezonu kad smo igrali MŽRKL – koliko će nas biti, koliko će nas putovati, hoće li cure moći izaći s fakulteta, moje mišljenje jest da bi trebali nastaviti s tom ligom zato što je puno jača od naše A1, a za Europu treba puno više dana izostanka i pitanje je bi li cure to mogle. Vidjet ćemo sve.
– Medveščak dogodine? Teže je titulu obraniti nego je osvojiti?
– Istina, teže je obraniti nego osvojiti, al nama je to prvi naslov i zaradili smo ga s puno znoja, truda i muke i nećemo ga samo tako ispustiti. Takvim radom možemo imati samo još veće uspjehe i još bolje rezultate.
– Kako ocjenjuješ ovogodišnju kvalitetu hrvatske košarke, odnosno kvalitetu A1 lige?
– Kvaliteta hrvatske košarke svake godine je sve slabija. Klubovi nemaju dovoljno sredstava, pa igračice sve mlađe i mlađe odlaze van za boljim angažmanom.
– Šta bi promijenila u hrvatskoj ženskoj košarci?
– Htjela bih da se ženska košarka malo bolje sponzorski prati, da se klubovima na taj način omogući što bolje razvijanje mladih igračica kako u domaćem prvenstvu tako i igranje EuroLige i EuroCupa. I drugo, što mislim da je isto važno, jest da se malo više medijski poprati, jer uvijek je ženska košarka bila negdje tamo na posljednjem mjestu.
– A Petra? Kakvi su Petrini planovi?
– Petra još uvijek uživa u tituli prvakinja Hrvatske i zlatnoj medalji… i odmara dušu i tijelo. Malo ću si dati vremena da razmislim o svemu, kako i šta dalje. Do početka sezone odnosno priprema ćemo točno znati. Godine su tu, treba početi razmišljati o svadbi i sve što ide uz to.
– I za kraj pitanje kako je igrati u tatinu klubu? Povećava li to tvoju odgovornost ili…
– Igrati u tatinom klubu je velika odgovornost. Budući da sam svjesna koliko ulaže u ovaj klub, na meni je da mu vratim što boljim rezultatom, da na treningu i utakmici dam 150 posto, da drugima budem primjer da se radom puno toga može postići, da što bolje posložim ekipu, da zajedno prebrodimo sve poraze, da imam dobar odnos s trenerom kao i sa igračicama, jednostavno da funkcioniramo kao prava klapa. Žao mi je što puno ljudi ima krivo mišljenje o sestri i meni što se tiče igranja, ali mislim da smo ove godine pokazale da nismo samo kćeri predsjednika, već igračice Medveščaka koje su osvojile prvenstvo Hrvatske. Najvažnije je ne osvrtati se na negativne komantare. Oni trebaju biti samo motivacija za naprijed. Negativnih komentara će uvijek biti, bila ja u klubu tate ili ne!
Eto tako govori Bambi. Jasno i glasno. Odmjereno i odlučno. Sa zlatnom medaljom prvakinja Hrvatske oko vrata. Ali i sa diplomom Tehničkog veleučilišta u Zagrebu, na kojem je diplomirala smjer Graditeljstvo. Nastavit će graditi. Valjda joj je ta graditeljska uloga sudbina. I na parketu, gdje je tako uspješno gradila igru svoje ekipe do naslova prvakinja Hrvatske, ali i u životu. Sama je izabrala graditeljstvo. Nema dvojbe da će tu ulogu i dalje odrađivati uporno i čvrsto. Onako kakva je i Petra sama od sebe. Medveščakova Bambi.
Autor: Tihomir Begić
Foto: Kapetanica Medveščaka Petra Perić (broj 5) / žkkmedveščak
