Tko bi se nadao da će jedan takav košarkaški trenerski znalac, kakav je Šibenčanin Nenad Amanović, završiti na takvom egzotičnom odredištu kakva je Rwanda. Ali, to je činjenica. Tamo su mu ukazali veliko povjerenje da obavlja časnu dužnost selektora svih nacionalnih selekcija. Želeći iz njega izvući što više informacija, odmah smo ga “zaletjeli” pitanjem:
– Neno, zar za tebe nema mjesta u hrvatskoj ženskoj košarci pa si morao trbuhom za kruhom u Afriku?
– Ja sam se uputio na rad u Afriku zaslugom moga frenda Kavedžije koji je tamo bio dugo vremena. Otišao sam jer je prvenstveno financijski bilo prihvatljivo za razliku od plaće koju mogu dobiti u Hrvatskoj. U Africi nisam bio nikad pa je i to jedan od razloga. Što se tiče posla u Hrvatskoj i ima li tu mjesta za mene, to je već veliko pitanje. Htio bih kazati da ja nisam samo ženski trener, nego da u cijeloj mojoj karijeri radim i u muškoj košarci. Kad malo bolje razmislim čak sam u muškoj košarci više radio. U Hrvatskoj je veliki problem naći posao. Ne znam razlog zašto nema ponuda, možda radi toga što je netko rekao da sam skup trener. Ja mogu samo poručiti klubovima da kad radim u Hrvatskoj tražim samo normalnu plaću da mogu ja i moja familija normalno živjeti i ništa više. Zauzvrat sigurno će dobiti pravi rad. Posebno volim raditi u onim klubovima koji su ambiciozni i koji žele trajati, a ne u onima koji hoće nešto odmah pa ih isto tako brzo nestane.
– Imaš li volju vratiti se i opet raditi u hrvatskoj ženskoj košarci?
– Za povratak imam veliku volju, želio bih još dvije, maksimalno tri godine raditi u Hrvatskoj, nije bitno žene ili muškarci.
– Do kada imaš ugovor s Rwandom i kakvo je to trenersko iskustvo za koje si bogatiji?
– S Rwandom sam praktički gotov, a što se tiče iskustva tu sam dosta profitirao. Kad bih sve navodio, bilo bi dosta dugo zato mogu samo ukratko. Bio je izazov i iskustvo raditi u onim uvjetima, s ljudima koji su sasvim drugog mentaliteta i običaja, a pored toga s malenim znanjem o košarci, ali s velikim mišljenjem o sebi. Ljudima kojima teško možeš nešto nametnuti, a posebno što su vrlo osjetljivi kad ih netko pokušava uvjeriti u suprotno od onog što oni misle. Igrači koji su na nižem nivou nego amateri i koji su vrlo siromašni. Uvijek kažem…. to proći i doživjeti je neopisivo iskustvo.
– Sada nisi u hrvatskoj ženskoj košarci pa s tog odmaka možeš li ocijeniti njezinu kvalitetu? I klupsku ali i reprezentativnu.
– Što se tiče kvalitete ženske košarke, mogu kazati da je repka dosta kvalitetna s kvalitetnim vodstvom. Klupska je, normalno, ispod toga.
– Ima li Hrvatska dovoljno kvalitetnih trenera u ženskoj košarci?
– Što se tiče pitanja ima li dosta kvalitetni ženskih trenera i koja je kočnica razvoja ženske košarke, mogu kazati da je odgovor isti i za mušku košarku. A treneri – vrlo delikatno pitanje, bilo bi bolje da ih imamo više.
– Što je po tvom mišljenju najveća kočnica bržeg razvoja i afirmiranja hrvatske ženske košarke?
– Kočnice razvoja su prvenstveno što treneri nemaju dovoljno potpore od strane vodstva klubova, mač nad glavom im počne visjeti od prve izgubljene utakmice. Nema se dovoljno novaca za organiziranje vrhunskog rada. Današnji treneri rade više na taktici za razliku od prije kad se radilo prvenstveno na tehnici, posebno kad su u pitanje mlađe kategorije. Zatim, tu imamo jednu suprotnost interesa jer za vlasnike klubova jedina vrijednost trenera je pobjeda, traži se uvijek da se nešto osvoji, a ne da se mladi igrač izgradi i kvalitetno razvije što bi treneri željeli a što je i u interesu igrača.
Opet s druge strane treneri ne vjeruju u mlade igrače, daju im malu minutažu. Ma, mogu još dosta toga navesti ali ipak mislim da smo mi treneri prvenstveno krivi jer bez obzira na sve, mi trebamo više raditi, više pratiti događanja u košarci, više gledati druge trenere što rade, ali izgraditi svoj sustav. Jednostavno moramo biti 24 sata s košarkom.
– Seniorke su bile 5. na Europskom prvenstvu u Poljskoj, sudjelovale su na Olimpijskim igrama u Londonu 2012, opet će na Europsko prvenstvo 2013. u Francusku ove godine, ali opet nekako izgleda da ženska košarka nije izborila poziciju u hrvatskom sportu i hrvatskim medijima kakvu bi realno trebala imati. Žene su osvijetlale ovih godina hrvatski košarkaški obraz, a opet ih “nema nigdje”. Kako to?
– Što se tiče repke i njihovih rezultata u posljednje vrijeme oni su vrijedni hvale, a za slab odaziv medija za tako dobre rezultate ne bih krivio nikoga, posebno ne medije. Uvjeren sam da se, za razliku od prije, sada puno više prati ženska košarka. Problem je u posjećenosti na utakmicama od strane publike. Dvorane su u većini slučajeva prazne ili poluprazne. Mislim da je najveći problem sadašnja situacija u Hrvatskoj. Ljudi su jednostavno okupirani sami sobom i borbom za preživljavanje i nije ih više briga za bilo što drugo, osim u nekim posebnom situacijama gdje postoji neko tradicionalno rivalstvo pa je nazočnost publike veća.
– Kako ocjenjujete hrvatsku A-1 ligu i tko vam je favorit?
– Sadašnju žensku ligu ocjenjujem dosta dobrom ocjenom. Mišljenja sam da idemo sve bolje i bolje. Uvjeren sam da smo na dobrom putu, normalno ovisi hoće li se ovi klubovi održati. Mislim na Novi Zagreb, Gospić, Jolly i Medveščak. Koliko čujem Pleter razmišlja ambiciozno, dobili smo natrag Trešnjevku, Split, Dubrovnik. Tu je dalje Zadar, Omiš. Vjerujem da će Croatia 2006 brzo natrag, Požega bilježi sve same pobjede u A2 ligi…
Eto tako priča Nenad Amanović koji nije bilo tko, nego čovjek koji treba hrvatskoj košarci za koju je puno napravio još od 1970. godine otkada je u ulozi trenera. I na klupskom i na reprezentativnom planu. Svom Šibeniku je 1978. godine donio Kup Jugoslavije s igračicama Nakić, Kvesić, Antić, Crvak, Baranović, Rak…, a sa zagrebačkom Croatijom, koja se zvala i Centar banka i Adriatic osiguranje, godinama je bio neprikosnoveni vladar hrvatske ženske košarke. Četiri godine vodio je i žensku reprezentaciju Hrvatske, a najveći mu je uspjeh prvo mjesto i zlatna medalja na Mediteranskim igrama u Bariju 1997. godine. Bio je i u muškoj košarci pomoćnik takvim stručnjacima kakvi su Duda Ivković, Neven Spahija ali mu je pri srcu ostalo vrijeme u Jugoplastici, odnosno POP-u 84, kada je godinu dana bio asistent Željku Pavličeviću ali i prvi trener u Jugoplastici, odnosno vrijeme kada su tri puta zaredom osvajali košarkaški krov Europe.
Uz napomenu da je Nenad Amanović kao trener ženskih ekipa radio u Turskoj i Austriji, pozdravili smo se uz obećanje da ćemo slijedeći razgovor s njim voditi u ulozi košrkaškog trenera u Hrvatskoj. Neno se samo nasmijao a mi smo shvatili da je spreman.
Foto: zenska-kosarka.hr
