Jedna mlada košarkašica u posljednje je vrijeme skrenula pozornost na sebe i svojom igrom ali i strastvenom zaljubljenošću u narančastu loptu. Najprije igrom, a potom i upornošću da svakog vikenda prevaljuje po tisuću kilometara da bi odigrala prvenstvenu utakmicu u Brodu na Savi. Međutim, kad pročitate njenu sportsku životnu priču i tko ju je sve učio prvim košarkaškim koracima – bit će vam sve jasno. Početkom ove godine prešla je iz Broda na Savi i zakoračila na svoju novu razvojnu stepenicu u zagrebačku Dubravu BLC. Evo priče.
– Gotovo je apsurdno pitati koliko voliš košarku kad si iz Zadra putovala najprije u Slavonski Brod, pa sad u Zagreb igrati ju? Otkud tolika ljubav?
– Ljubav se rodila još 2010g. kada sam prvi put kročila u košarkašku dvoranu. Rekla bih da je to bila ljubav na prvi pogled.
– Kako si započela igrati košarku i gdje? Tko su ti bili prvi treneri? Kako je Vojvodić došla i odakle u hrvatsku žensku košarku?
– Kao mala bila sam vrlo aktivna i bavila sam se plivanjem, karateom, plesom i manekenstvom, ali zbog naglog rasta mnogi su mi predložili košarku. Prvi košarkaški koraci započeli su u ŽKK “Jedinstvo” u mom rodnom gradu Tuzli. To je klub koji je jedini bio europski prvak sa područja bivše Jugoslavije. Htjela bih spomenuti da je također tu prve korake napravila i Razija Mujanović, koja je nedavno ušla u Kuću slavnih. Pored nje, neizostavne iz te generacije su Mara Lakić i Jadranka Savić, koje su i jedne od mojih prvih trenerica. Tu sam stvorila dobre temelje. Trenerica Lakić me je naučila radu, redu i disciplini i da uspjeh ne dolazi preko noći nego mukotrpnim radom. I da je kako kaže “talent 10 posto, a sve ostalo rad”. Također u ŽKK “Jedinstvo” mi je i tata bio trener, koji me cijelo ovo vrijeme trenira i po dva puta dnevno. Kroz svoj dosadašnji košarkaški put kroz različite klubove, košarkaške kampove i različite uzrasne kategorije reprezentacije, treniralo me je preko 30 trenera. Istaknula bih samo neka imena kao što su Marina Maljković, Borislav Đaković, Stanislav Onuška, Željko Ciglar, a posebno bih istaknula trenera Dražena Rimarčuka koji me je naučio da budem na terenu opuštena i samouvjerena šuterica. U hrvatsku žensku košarku sam došla na prijedlog pokojnog velikana Marijana Pasarića i nakon nastupa za mlađe kadetsku reprezentaciju Hrvatske U14.
– Kako si došla u Hrvatsku i Slavonski Brod?
– Pored nekoliko ponuda iz europskih klubova, roditelji su odlučili da to ipak bude Hrvatska i ŽKK “Zadar”, jer su smatrali da se tu na područjima bivše Jugoslavije, najbolje radi sa mladima. Zadar je grad košarke, a također mi je i dida Zadranin. I tako smo se preselili u Zadar s mojih napunjenih 15 godina. U ŽKK “Zadar” sam stigla u sezoni 2015/16. kad Zadranke postižu i najveći uspjeh, igrajući finale Prve lige. Nakon sezonu i po prelazim u ŽKK “Brod na Savi” iz Slavonskog Broda. Tu sam i živjela neko vrijeme te pomogla već spomenutom klubu u ostanku u Prvoj ligi. Povratak zbog školskih obaveza u Zadar, bio je neizbježan, a time počinju i moja noćna putovanja svakoga vikenda po 1.000 kilometara iz Zadra da bih odigrala utakmicu za “Brod na Savi” iz Slavonskog Broda.
– Prešla si u siječnju ove godine u Zagreb, točnije u ŽKK “Dubravu BLC”. Što očekuješ u tom klubu?
– Da, “Brod na Savi” sam napustila prvenstveno radi velike kilometraže, iako sam imala dobre uvjete i punu minutažu. I ovom prilikom ih sve puno pozdravljam. Zagrebačka “Dubrava BLC” je pokazala ozbiljne namjere, pružila mi je dobre uvjete, dobru minutažu (cca 25 min.), jedno novo iskustvo sa Amerikankama u ekipi i konverzaciju s njima. Imam divne i kvalitetne trenere pored kojih očekujem daljnji napredak.
– Stigla su i pojačanja i u igračkom i trenerskom dijelu. Hoće li se Dubrava izvući i ostati u Prvoj ženskoj ligi?
– Što se pojačanja tiče u Dubravu su stigle dvije Amerikanke (bek i centar), zatim Martina Šuster na playu i ja na poziciji šutera. Također su došli i pomoćni treneri Tonči Miočić i iskusni Vladimir Ivanković. Sličnu situaciju imala sam došavši prije godinu dana u Brod na Savi koji je imao također sve poraze u toj sezoni, pa smo napravili čuda pobijedivši nekoliko mnogo jačih ekipa. A evo i ovdje se ekipa već malo uigrala, ostvarili smo već i prvu pobjedu u Prvoj ligi i to protiv jakog Zadra. Vjerujem kako koje kolo bude dolazilo da će ekipa sve bolje izgledati na terenu i da možemo pružiti dobar otpor i vodećim timovima na tabeli. Moje je da dajem sve od sebe, pa ćemo vidjeti…
– Voliš zabiti tricu? Sadašnjem kluba Dubravi, nedavno si igrajući za Brod na Savi ubacila čak osam trica uz 60% uspješnosti, a neki dan Zadru u odlučujućim trenucima ubacila tricu za preokret.
– Da, najviše volim zabiti tricu (više od porcije ćevapa hahaha…), a pogotovo dići se na šut sa 7 metara u odlučujućim trenutcima, kada za to treba preuzeti odgovornost u ekipi.
– Dobila si od izbornice i poziv u U20 reprezentaciju? Što za tebe to znači?
– Da prije neki dan mi je stigao poziv za širi popis U20 reprezentacije, koja ovo ljeto nastupa na Europskom prvenstvu u mađarskom Sopronu. Za mene to mnogo znači, pogotovo jer mi je tek 17 godina, a to je kao priznanje za mukotrpan rad na kraju sezone. Hvala izbornici Lindi Antić Borak na ukazanom povjerenju i ako uđem u uži izbor, dat ću sve od sebe da to opravdam. Prošlo ljeto me sreća nije pratila, jer mi se dogodio mali peh na pripremama za reprezentaciju U18 gdje sam povrijedila skočni zglob pet dana pred EP.
– Koju poziciju najviše voliš igrati?
– Igrala sam na svim pozicijama, u mlađe kadetskoj repki sam bila i centar, a sada igram kao šuter na poziciji 2/3, što i najviše volim. Po potrebi nekad odigram i lažnu četvorku.
– Što si dosad sve osvojila i sa kojim klubovima?
– Što se tiče mojih osvajanja u košarci izdvojila bih one značajnije: sa Jedinstvom iz Tuzle bila sam dva puta mlađe kadetska i dva puta kadetska prvakinja BiH. Također, sa istim klubom, prvak i viceprvak sadašnje WABA lige u U15 kategoriji. Sa Zadrom sam osvojila brončanu medalju na kadetskom prvenstvu Hrvatske, a sa Brodom na Savi iz Slavonskog Broda brončanu medaljo na juniorskom prvenstvu Hrvatske. Tri puta sam bila najbolji strijelac na međunarodnim turnirima Osvojila sam i treće mjesto sa mlađe kadetskom reprezentacijom Hrvatske na neslužbenom EP za U14 na Slovenia Ballu.
– Često te uspoređuju da sličiš na košarkašicu Antoniju Sandrić ex. Mišuru?
– Da, kažu da mnogo sličim na nju i drago mi je zbog toga. Čak je nedavno u jednoj tuzlanskoj teretani, dok smo trenirali preko novogodišnjih blagdana, tati prišao jedan poznanik i pitao ga … je li to Mišura??? Iako bih iskreno voljela da me jednog dana uspoređuju sa njezinim košarkaškim uspjesima.
– Igrom si skrenula pozornost na sebe, kakvi su ti planovi i ambicije?
– U vezi planova i ambicija naučila sam dosad da treba razmišljati korak po korak. Moram još mnogo raditi na sebi u svim košarkaškim segmentima, kako bih jednog dana postala vrhunska igračica. Prvi cilj koji sam zadala, što se tiče rada na sebi, je postati najboljom dalekometnom šutericom Hrvatske, zajedno i po procentu i broju ubačenih trica. A zatim neki drugi korak slijedi…..
– I za kraj razgovora…?
– Na kraju bih ovu priliku iskoristila da se zahvalim razredniku Anti Ražnjeviću i divnim profesorima zdravstvene gimnazije u Zadru na čelu sa ravnateljem Davorom Vidakovićem na susretljivosti i razumijevanju. Pozdravila bih gospodina Mirka Jošića, osoblje najboljeg fitnes centra Omnia u Zadru, i naravno cure iz mog novog kluba što su me tako dobro prihvatile. Vama i portalu Ženska Košarka želim da i dalje budete uspješni kao i do sada.
Tihomir Begić
Foto: Monika Vojvodić / Snimio: Alen Vojvodić
