Nekako “neprimjetno” je na našem portalu prošao Slovenia Ball ove godine na kojem je Hrvatska U14 reprezentacija osvojila broncu. No, godišnji odmori kao glavni krivci za to, završili su a prvi trener te naše reprezentacije Marin Mijaljević ljubazno se odazvao da napravimo retrospektivu na to tradicionalno natjecanje.
– Marine, najprije čestitamo na medalji i odmah pitanje tko su bili članovi tvog stožera u Sloveniji?
– Zahvaljujem se na čestitkama. Stručni stožer u Sloveniji su činili Roman Kozlović, Lana Brčić i Žana Lelas. Roman Kozlović je bio pomočni trener, čovjek koji mi je pomogao oko nekih važnih odluka, a u slobodno vrijeme naš laptop koordinator. Lana je bila naša “teta fizio”, i vjerujem da činjenicu da nismo imali nikakvih većih ozljeda ili izostanaka možemo uvelike zahvaliti i njoj. Isto tako isprobali smo ju i u ulozi DJ-a haha. Žana Lelas je bila vođa puta na papiru, no meni od velike pomoći savjetima, te svojevrsna “provjera” kad me zanimalo je li nečega previše ili premalo, s obzirom na njeno igračko iskustvo. Međusobno smo imali jako dobru suradnju i ovim putem im zahvaljujem na vremenu i trudu.
– Kako ste došli do medalje? Koga ste sve morali pobijediti?
– Turnir smo završili na trećem mjestu s učinkom od 3 pobjede i 2 poraza. Prvog dana igre po skupinama pobijedili smo Poljsku i Srbiju. Poljska nam je bila prva utakmica, većini prvi nastup za reprezentaciju, i trema se osjećala, što je bilo i normalno. Utakmicu smo prelomili u drugom poluvremenu kad smo u desetak minuta kvalitetne igre došli od -7 do +13 i zatim održavali do kraja. Popodne nas je čekala Srbija, tu je bio malo faktor umora, dio i pristupa, te smo sami sebi dosta toga zakomplicirali. U čudnome ritmu dolazimo do +20 i umjesto da završimo utakmicu, vraćamo protivnika u egal, no ipak na kraju mirno završavamo utakmicu. Sljedeći dan protiv Italije nas je stigla mala kazna za neke stvari koje smo upozoravali tokom priprema i prijašnjih utakmica (energija, neforsirane pogreške, jači izlazak na šutere), te su nam protivnice u ludoj šuterskoj završnici zabile 8 trica u zadnjih 8 minuta utakmice nakon našeg vodstva 46:40. Time smo izgubili prvo mjesto u skupini i dobili Mađarice u polufinalu. Tu su cure održale svoj prvi odvojeni timski sastanak, skupile se, i već se na zagrijavanju vidjela puno bolja energija. Odigrali smo dobru utakmicu, pogotovo je dobra bila prva četvrtina, no koštao nas je veliki broj promašenih slobodnih bacanja i maleni blackout nekoliko minuta prije kraja kad smo u 35 sekundi došli iz +1 do -5, i više nismo uspjeli okrenuti rezultat. Šteta. Za broncu nas je ponovo čekala Italija, koju smo dočekali bez Ostojić, koja nije mogla nastupiti zbog ozljede. Opet smo igrali u nekom poluritmu sve do sredine treće četvrtine. Gubili smo 11 razlike i nakon minute odmora djevojke su krenule igrati, igrati na način koji smo od njih tražili cijeli turnir. Igrale su srcem, glavom, igrale su jedna za drugu, dovele su utakmicu u produžetak, tu smo imali i malo sreće no zaslužili smo ju, i osvojili broncu. Zadnjih 20 minuta na turniru djevojke su pokazale pravi karakter i koliko zapravo mogu.
– Mada je kolektivni pristup najvažniji, želite li ipak istaknuti neke naše pojedinke i njihovu igru?
– Zaista nebih o imenima, pogotovo jer se radi o još prilično mladim djevojkama. Timski smo pobjeđivali i timski smo gubili. Rekao bih doduše da ova ekipa ima 3-4 djevojke koje imaju lijepu perspektivu ozbiljnijeg bavljenja košarkom, te ostatak djevojaka koje imaju perspektivu biti dobre košarkašice na nacionalnim razinama. Na njima je da se vrate treninzima u svojim klubovima i rade na svojoj igri, te naravno da uz košarku budu uspješne i u školskim klupama.
– Imamo mlade talente i nade ali one nikako da se kroz kadetski i juniorski uzrast potvrde kao seniorke koje znaju i mogu. Zašto?
– Možda nije pravo pitanje za mene pošto nisam toliko dugo u ženskoj košarci da mogu usporediti s nekim prošlim vremenima, ali ok. Ako moram nešto izdvojiti, rekao bih da imamo neadekvatna natjecanja i trenažne procese i, što je najgore, klubovi i treneri nemaju realnih i izvedivih rješenja. U nekim dijelovima Hrvatske djevojke imaju preveliki broj utakmica u ranoj dobi naspram treninga, dok u nekim dijelovima Hrvatske nema ni približno dovoljan broj jakih utakmica da djevojke dobiju pravi podražaj. U većini klubova djeca ulaze u seniorske pogone prerano, bez da su preskočile neke osnovne sportske prepreke, ulaze zato jer više nema seniorki, ili jer u juniorskom/mlađe seniorskom uzrastu veliki broj djevojaka odustaje. U puno sredina treneri nisu u mogućnosti imati pravu konkurenciju na treningu, a prava konkurencija svaki dan, borba za poziciju, minute, te čini boljim. Ljudski je kad osjetiš da nemaš konkurencije, da ne daješ svoj maksimum. Već prije spomenuto, nema više seniorki koje bi kroz trening i svlačionicu “odgajale” mlađe generacije, kojima je taj odgoj, zbog dostupnosti tehnologije, danas još potrebniji nego nekad, a one ga u većini slučajeva nemaju. I kako stvari stoje, A2 liga će nam u bliskoj budućnosti postati upitna, a A1 liga će mahom biti juniorsko/kadetska liga. I to su problemi na koje ni ja osobno nemam odgovor.
– Ima li dovoljno suradnje među stručnim stožerima od U14 preko U16 i U18 i U20 do seniorki? Smatrate li da je ona potrebna?
– Suradnje nikad dosta i suradnja je uvijek potrebna. Na osobnoj razini imam krug trenera s kojima često razgovaram, konzultiram se, s kojima u bilo koje doba dana mogu pričati o košarci. Na razini stručnih stožera bi sigurno suradnja mogla biti bolja, ali tu ne bih rekao da je krivnja na stožerima i trenerima. Koliko sam upoznat trenutno nam fali nekakva čelna osoba za žensku košarku, koja bi taj sustav rada posložila, olakšala trenerima uvjete rada, i olakšala svima nama suradnju i komunikaciju, a za nas mlađe omogućlla i priliku da se dodatno educiramo. Primjerice ja bih rado posjetio treninge neke druge selekcije ili čak i kluba, no financijska mi situacija to ne dozvoljava, i čak je upitno hoću se kroz nekoliko godina moći baviti ovim poslom. A volio bih.
Foto: Hrvatska U14 reprezentacija na Slovenia Ballu 2017
