– Moje ime je Jovana Mandić, rođena sam 1992. godine, igram na poziciji centra i visoka sam 194 cm – započela je svoju košarkašku priču za ŽK. Podrijetlom sam iz Like, ali sam odrasla u Prijedoru gdje sam i započela svoju košarkašku karijeru. Košarkom sam se počela baviti sasvim slućajno i relativno kasno, sa 15 godina. Jednog dana sam čekala prijateljicu da završi sa treningom i dok sam sjedila sa strane u dvorani prišao mi je trener ekipe i rekao da zbog svoje visine definitivno trebam da razmislim o igranju košarke. Mene košarka tad nije nimalo privlačila, ali su me uspjeli nagovoriti da dođem na sljedeći trening i probam.
– Karijeru si započela u ekipi ŽKK Mladost Prijedor da bi potom prešla u redove hrvatskog prvoligaša ŽKK Pule. Kako je do tog došlo?
– Klub Mladost iz Prijedora, za koji sam igrala dvije godine, je bio organizator nekoliko međunarodnih turnira na kojim je ŽKK Pula bila jedan od učesnika. Nakon toga trener Pule Ivan Đukić me pitao jesam li zainteresirana za prelazak u Pulu. U Puli inače imam rodbinu i često smo ljetovali tamo tako da mi se nije bilo teško odlučiti.
– Kako danas gledaš na vrijeme provedeno u Puli i koliko ti je ono pomoglo u razvoju?
– Tu godinu u Puli gledam kao jednu od prekretnica u svom životu. Boravak tamo natjerao me da se osamostalim, a košarkaški sam imala uvjete koji u Prijedoru nisu bili mogući. Đuka je redovno držao individualne treninge i dosta je radio sa mnom, Ninom Premasunac i kćerkom Ivanom Đukić. Sve tri smo igrale za juniorsku ekipu, a uz to dobijale dosta minuta u Prvoj ligi sa seniorkama. Tamo sam također po prvi put bila okružena ljudima koji se profesionalno bave košarkom. Puno sam vremena provodila sa starijim i iskusnijim igračicama poput Ane Modrić, Maje Ramljak, Žane Cvjetković i Slađane Todorović koje su mi puno pomogle na terenu, a i izvan njega.
– Posljednju godinu srednje škole provela si u Americi u Orlandu, gdje si pohađala “The Rock School”. Zašto si se odlučila na takav potez i koji su ti bili motivi?
– Nakon igranja juniorskog prvenstva Hrvatske u Zagrebu 2010. godine došla sam u kontakt sa jednim skautom koji živi u Hrvatskoj, ali je dugi niz godina proveo u Americi. On je imao kontakte sa različitim srednjim školama u Americi i tražio je zainteresirane igrače sa prostora bivše Jugoslavije za odlazak tamo. Ja sam u to vrijeme puno pratila NBA i općenito američku košarku, tako da mi je sama pomisao na odlazak i igranje tamo bila nevjerovatna i nešto što nisam mogla propustiti. Nakon sezone u Puli, pridružila sam se juniorskoj reprezentaciji Hrvatske i to isto ljeto nakon Europskog prvensta otišla u Ameriku. Nina Krstić iz Zadra, još dva dečka iz Hrvatske i ja smo tad došli u ”The Rock” koji je u muškoj i ženskoj konkurenciji bila jedna od najboljih srednjih škola u Americi. Iako je privatna škola, puno dobrih igrača i igračica igrali su tamo (Joel Embeed, Scottie Wilbekin…). Iskreno moj motiv u početku je bio otići na godinu dana, iskusiti taj američki život, naučiti engleski i razviti se kao igrač. Nisam imala nikakve planove za dalje i nisam imala pojma u šta se upuštam.
Trenerica mi je bila i Cynthia Cooper, jedna od najboljih WNBA igračica ikad i član Naismith kuće slavnih.
– Nakon završetka srednje škole odlučila si se na nastavak školovanja i studiranje. Možeš li nam opisati svoj sveučilišni put i način funkcioniranja sveučilišne košarke u Americi?
– Tokom boravka na Floridi i igranja u toj srednjoj školi imala sam sreću da je moja ekipa bila dosta praćena od strane američkih univerziteta i njihovih skauta. Dobila sam tada dosta ponuda iz različitih djelova Amerike, ali sam se odlučila pridružiti ekipi iz prve divizije, University of North Carolina u Wilmingtonu i tamo nastaviti školovanje. Prva godina tamo mi je bila jedna od najtežih u životu i naučila me puno toga. Gledajući nazad mislim da uopće nisam bila spremna za taj nivo ni košarkaški ni akademski. Iako mi se jako sviđao sistem u kojem su obrazovanje i sport podjednako važni i usklađeni, trebalo mi je vremena da se naviknem na sve obaveze i način na koji sve tamo funkcionira. Te godine sam bila jedini stranac i jedini freshman u ekipi, bila sam kao žirafa među lavovima. Tad sam shvatila koliko ustvari nemam pojma ni o čemu. Ni o košarci, ni o teretani, ni o ishrani, ni o samoj sebi. Znali smo se buditi u pet ujutro, trčati milju pa ići na predavanja, pa na jedan trening, u teretanu, pa na team meeting, pa drugi trening, pa dodatni individualni, video scouting, knjižnica… i tako svaki dan. U to vrijeme mi nije trebao alarm, pretvoriš se u robota i znaš točno gdje trebaš biti u koje doba dana. A noću si toliko umoran da ne možeš ni spavati. Ali koliko god da mi je bilo teško, toliko sam i uživala. Trenerica mi je te godine bila Cynthia Cooper, jedna od najboljih WNBA igračica ikad i član Naismith kuće slavnih. Bilo je nevjerovatno igrati za nekog sa takvim znanjem. Zahvaljujući njoj imala sam priliku osobno upoznati Magica Johnsona i to mi je definitno jedna od najboljih uspomena. Nakon te godine Cooper je dobila posao na USC u Kaliforniji, a moja ekipa novog trenera. Puno mojih suigračica je otišlo odmah nakon toga, ali ja sam odlučila ostati. Htjela sam dati priliku novom stručnom stožeru i vidjeti da li ćemo nastaviti sa radom kao i prije. Međutim tu drugu godinu nisam bila zadovoljna, nova trenerica je dovela svoje igrače, a ostatak nas je sjedio neiskorišten. Zbog svega toga sam odlučila nastaviti školovanje i igranje na drugom univerzitetu. 2013. potpisala sam za Nicholls State University u Louisiani, univerzitet koji je isto član NCAA Division 1 samo u drugoj konferenciji. Tamo sam iskusila malo drugačiji ritam i u tom periodu sam već znala što se od mene očekuje, engleski mi je bio puno bolji, lakše sam se snalazila na fakultetu, a i košarkaški sam puno napredovala. Diplomirala sam 2016. i to mi je definitivno najveći uspjeh iz Amerike.
– Koje su prednosti a koji nedostatci sveučilišne košarke?
– Prednost je svakako vrhunska organizacija i usklađenost fakultetskih i sportskih obaveza. Tamo je sve povezano i mislim da je idealno za svakog tko ima ambicije da se bavi košarkom na vrhunskom nivou, a da se u isto vrijeme može u potpunosti posvetiti obrazovanju. Pored toga Amerikanci su opsjednuti sportom tako da ulažu jako puno para u univerzitetsku košarku što se odražava na uvjete koji se ne mogu usporediti ni sa jednim klubom u Hrvatskoj. Svaki igrač ima neograničen pristup dvorani, teretani, fizioterapeutima, saunama, bazenima, sportskim suplementima, na utakmice se putuje dan/dva prije, spava se u vrhunskim hotelima, putuje u avionima i tako dalje. S druge strane kao nedostatak navela bih taj njihov stil igre, ali to opet varira od ekipe do ekipe. Mislim da univerzitetskoj košarci fali doza slobode na terenu i većina ekipa igra taj neki set-play gdje trener diktira svaki pokret umjesto da igrači čitaju obranu i realiziraju napad zavisno od toga.
– Nakon završetka školovanja u Americi vratila si se u Europu i nastavila profesionalnu karijeru. Sezonu 2016/17 započela si u redovima španjolskog drugoligaša Baloncesto Batalyaws, da bi nakon svega nekoliko utakmica prešla u ASAC Adba Aviles. Kako si se prilagodila životu u Španjolskoj i kakva je za tebe bila ta prva sezona na jednom ozbiljnijem europskoj razini?
– Nakon koledža velika želja mi je bila da igram profesionalno. Prvu godinu sam igrala u Španjolskoj i u početku mi je trebalo vremena da se naviknem na novi/stari tempo i stil igre. To je definitivno bila jedna dobra sezona za mene individualno. Nakon svega što sam prošla u Americi, imala sam osjećaj da sam u Španjolskoj na odmoru. Lako sam se uklopila, naučila sam španjolski za par mjeseci i jako mi se svidio život tamo.
– Nakon što si odigrala sezonu za ADBU Aviles, odlučila si se ljeto provesti igrajući košarku u Argentini gdje si igrala za Atletico Peñarol. Argentinaska ženska košarka nije baš poznata i popularna u Europi, pa evo možeš li nam iz vlastitog iskustva objasniti kakva se košarka igra u Argentini i kakva je razina kvalitete u odnosu na Europu?
– Iskreno nikad nisam mislila da ću igrati u Južnoj Americi i nisam znala što da očekujem po odlasku tamo. Menadžer me kontaktirao i rekao da Argentina po prvi put organizira ljetnu ligu radi popularizacije ženske košarke u zemlji, i da će biti održan draft u kojem će 12 ekipa birati strane igrače iz Europe i Sjedinjenih Država pa ako želim može da me prijavi. Ja sam naravno pristala jer mi je ideja da provedem ljeto igrajući i putujući po Argentini bila puno privlačniji od sjedenja kod kuće u Prijedoru. Na moju sreću dobila sam poziv, tako da sam ljeto 2017. provela u Argentini i to je bilo jedno predivno iskustvo. Liga je bila dosta dobra, uporedila bi je sa prvom ligom u Njemačkoj. Svaka ekipa je imala 2-3 domaće reprezentativke i 2-3 amerikanke sa iskustvom igranja na višem europskom nivou. Razlikuje se od europske košarke po tome što je puno puno brža. Argentinke trče kao lude i vole ”run and gun” stil igre. Mislim da komotno mogu sniziti vrijeme napada na 15 sekundi, ne treba im više.
– Nekako prva asocijacija na Argentinu i općenito južnoamerički sport su fanatični navijači koje tamošnji klubovi imaju u mnogim sportovima, kakva je po tom pitanju situacija u ženskoj košarci, koliko je ona tamo pračena?
– Klub Peñarol iz Mar Del Plate za koji sam igrala je jedno veliko ime u muškoj košarci tako da je jako dobro organiziran i financijski je bio u mogućnosti da nam pruži vrhunske uslove za život i igranje. Imala sam svoj stan u samom centru, grad je bio na obali oceana, hrana je bila vrhunska, a ljudi su vrlo topli, druželjubivi i ludi za košarkom. Ženska košarka u Argentini inače nije toliko pračena, ali tamo smo svaku utakmicu imale punu dvoranu, navijače koji pjevaju i mašu zastavama. Taj cijeli klub je jedna velika obitelj tako da smo navijačima bile podjednako važne kao i muška ekipa.
– Osim u Španjolskoj i Argentini živjela si i igrala i u Njemačkoj, Italiji, Mađarskoj. Koja od zemalja je na tebe ostavila najbolji dojam i zašto?
– Svugdje je iskustvo bilo drugačije i u svakoj zemlji sam naučila nešto novo, upoznala nove ljude, stekla nova iskustva. Koliko god volim i ulažem u košarku, toliko mislim da su bitni i ostali aspekti života. Što se tice života i nekog komfora definitivno sam ljubitelj Španjolske i Argentine i njihove latino kulture i mentaliteta. A što se tiče košarke Mađarska mi je do sada bila najbolje iskustvo, liga je puno ozbiljnija i fizički zahtjevnija, sviđa mi se košarka tamo i to da sam imala priliku igrati protiv puno iskusnijih igračica od sebe.
– Ove sezone vratila si se u Španjolsku gdje si nastupala za drugoligaša Almeriu. Prije nego što je sezona zaustavljena nalazili ste se na 7. mjestu prvenstvene ljestvice, kako generalno ocjenjuješ ovu sezonu iza sebe, rezultate tima i vlastite igre u njoj?
– Ova sezona je od početka do kraja za nas bila puno teža nego što je trebala biti. U tih 6 mjeseci promijenile samo čak tri trenera. Ekipa Almerie je prošle godine igrala finale za ulazak u prvu ligu i to je bio jedan od razloga mog odlaska tamo. Otišla sam očekujući da sa još kvalitetnijom ekipom ove godine možemo da se plasiramo u viši rang natjecanja. Međutim, na poluvremenu druge utakmice njihov dugogodišnji trener je dao ostavku. Potom nas je preuzela mlada trenerica koja je vodila kadetsku ekipu, ali se nije uspjela dobro uklopiti sa nama tako da smo izgubile dosta utakmica u prvom dijelu sezone. U drugom dijelu smo napokon dobile novog trenera sa više iskustva, ali nažalost, taman kad smo počele hvatati neki ritam, počeli su problemi sa koronavirusom u Španjolskoj. Tokom sezone je bilo dobrih momenata i utakmica, ali mislim da ni ja ni moja ekipa u Almerii nismo ni približno dosegli svoj potencijal ove godine i jako mi je žao zbog toga. No, život ide dalje, ovo je bilo još jedno iskustvo, još jedna lekcija iz koje planiram izvući maksimalno i fokusirati se na pozitivne stvari i ono što me čeka dalje.
– Godine 2010. godine bila si članica juniorske reprezentacije Hrvatske na Europskom prvenstvu divizije B u Rumunjskoj gdje ste osvojile 5. mjesto. Kakve uspomene te vežu za taj turnir?
– Da, nakon igranja za Pulu, zajedno sa Ninom Premasunac priključila sam se juniorskoj reprezentaciji. Za mene je to bilo posebno iskustvo jer za razliku od drugih cura nisam imala priliku igranja za mlađe selekcije Hrvatske. One su se sve manje-više znale od prije tako da sam ja bila novo lice u toj grupi, ali su me prihvatile i super smo se slagale. Imam samo dobra sjećanja vezana za tu reprezentaciju i još sam u kontaktu sa nekima od njih. To je također bilo moje prvo ozbiljnije natjecanje. Ta generacija juniorki je bila vrlo talentirana i sjećam se da je konkurencija na turniru u Rumunjskoj bila vrlo jaka.
– Osim tog turnira više se nisi našla u kombinacijama za eventualni nastup u reprezentaciji. Je li to bila osobna odluka ili si nekako prošla ispod radara svima. Je li te itko kontaktirao nakon toga?
– Ne, to nije bila osobna odluka. Mislim da je poziv u reprezentaciju jedna velika čast i definitivno nešto što nikad ne bih odbila. Ne znam zašto me niko nije kontaktirao proteklih godina, ali činjenica jeste da sam izgubila sve veze sa hrvatkom košarkom nakon odlaska u Ameriku i nisam baš netko tko puno ljudi u tim krugovima poznaje. Ali kao i sve igračice nadam se da ću opet imati priliku da zaigram u dresu reprezentacije.
– Kad sagledaš sve što si do sada prošla u karijeri od igranja u nižim ligama do igranja u nekim od ponajboljih europskih liga poput Mađarske, jesi li zadovoljna učinjenim?
– Mislim da je moj put bio dosta drugačiji od većine, ali drago mi je da je tako jer sam stekla neka iskustva koje drugačije ne bi mogla. Ali mislim da košarkaški još uvijek nisam na nivou na kojem bi htjela biti i da definitivno mogu više. Zahvalna sam na svim prilikama koje sam do sad dobila i znam da je sve, i dobro i loše, dio puta koji svaki igrač na svoj način mora proći.
– I za kraj kakvi su ti budući sportski planovi i ciljevi koje želiš ostvariti?
– Pa prije svega nadam se da ćemo uspjeti prebroditi ovu pandemiju i vratiti se košarci što prije. U ovoj situaciji je jako teško planirati bilo što, ali nadam se igranju u inozemstvu i sljedeće godine, možda opet u Španjolskoj. Vidjet ćemo… Glavni prioriteti su mi da ostanem zdrava i napredujem iz godine u godinu. Također bih htjela otići negdje gdje se osjećam dobro na terenu, a i izvan njega, negdje gdje bi ostala duže od jedne sezone. Kao i svi sanjam igranje u najboljim europskim ligama i jedan od ciljeva je definitivno ponovno igranje za reprezentaciju Hrvatske.
Krešimir Dabić
Foto: Jovana Mandić
