Ona je baš jako zanimljiva. Ne zato što Luca Ivanković rijetko daje intervjue i nekako je samozatajna, nego što plijeni njezina iskrenost pa kom paše – paše. Iza osobe korpulentne i nemilosrdne pod koševima zapravo se krije dobra dušica sa šarmom kakvog mogu imati samo oni rođeni u pitomim Višićima u dolini Neretve. Nju je otuda put doveo pod reflektore sportskih dvorana diljem Europe, do Olimpijskih igara kao vrha sportske karijere čemu ona i ne polaže baš posebnu pozornost. Kao to je nešto normalno, uobičajeno. Igre k’o igre. Najvažnije je kaže – Bože zdravlja – mudro i iskreno zaključuje Luca koja je “ukrala” malo svojih minuta da nam ih posveti za ovaj razgovor. Manje-više svima je poznata i namjerno nismo htjeli nabrajati sve njezine sportske uspjehe. Izgubili bismo puno vremena. A njezin košarkaški start bio je ovakav:
– Počela sam u Zagrebu u tadašnjoj Montmontaži prije 19 godina. Trener mi je bio Dean Nemec. U principu on je i zaslužan što sam se uopće odlučila za košarku. Igrala sam do sada eto u Montmontaži iz koje sam otišla u Šibenik Jolly, pa još jedna godina u Novom Zagrebu i nakon toga Turska evo već 5 godina. Prvo sam došla u Edirne, nakon toga Bešiktas, Samsun, Botas, Ormanspor i evo Kayseri.
– Dugo vremena si igrala kod nas, pratiš li danas našu ligu i što misliš o njoj?
– Iskreno pratim ovako što po društvenim mrežama vidim ili mi prijatelji jave. Nemam baš pretjerano vremena ni da Tursku ligu ispratim hahaha… Znam da situacija nije baš bajna, pa se eto nadam u skorijoj budućnosti da će biti bolje. Moram pohvaliti Akademiju Žane Lelas jer vidim koliko ulažu truda na rad sa mladima i to je stvarno hvale vrijedno.
– Petu sezonu si u Turskoj kako si se privikla na život tamo?
– Pa nije baš pretjerano teško s obzirom da smatram da nisam baš zahtjevna osoba, a i da gdje god se okreneš netko priča naš jezik. I po mentalitetu su dosta slični nama.
– Trenutno si igračica Kayseria. Jesi li zadovoljna rezultatima tima?
– Pa nisam baš zadovoljna rezultatima. Uvijek može bolje. Dosta utakmica smo nesretno izgubili, ali što je tu je.
– Koji su ciljevi tima za ovu sezonu?
– Ciljevi kluba su bili da ostanemo u ligi s obzirom da su se odlučili da daju priliku mladim igračicama. Pritom ne mislim na sebe hahaha, nego na Turkinje plus nas tri-četiri kao iskusnije igračice.
– Kako gledaš na svoje igre u ovoj sezoni?
– Pa zadovoljna sam igrama, ali kao što sam rekla već uvijek može bolje. Ali ‘ajde da kažem da mi je ovo nekako možda i najbolja godina, jer imam odličnog trenera kod kojeg imam slobodu, a i suigračice su mi super pa je i to ujedno rezultat mojih dobrih igara ove godine.
– Što smatraš najvećim uspjehom u dosadašnjem dijelu karijere?
– Najvećim uspjehom ne smatram materijalno ili trofeje koje sam osvojala nego prijateljstva koja sam stekla igrajući košarku, i to što sam ostala ona ista Luca Ivanković iz Višića s početka moje karijere. To su stvari na koje sam izrazito ponosna.
– Je si li ostvarila sve što si željela ili ima još nekih neostvarenih želja i ciljeva?
– Pa znate kako. Kada sam počela igrati košarku kao dijete, koje je došlo iz malog sela u BiH, nisam imala neke velike želje ni ciljeve. Smatram da sam ono što sam željela i ostvarila – što poslovno, što privatno. Sad samo imam želju da su svi zdravi…
– Bila si članica svih reprezentativnih selekcija i sudjelovala u svim najvećim uspjesima ženske reprezentacije Hrvatske. Prisjetiš li se nekada tih dana u reprezentaciji i što ti je ostalo u najljepšem sjećanju iz reprezentativnih dana?
– Kako ne! Pa moji najljepši dani vezani za košarku su upravo provedeni u reprezentaciji. Kada bih sada nabrajala, to bi stvarno potrajalo.
– Doživjela si i san svakog sportaša i sportašice, nastup na OI u Londonu 2012. Možeš li nam opisati taj događaj iz svog kuta gledanja?
– Sad ćete se smijati i reći da nisam normalna (u čemu ima istine), ali ja Olimpijadu uopće nisam nešto pretjerano doživjela. Vjerovali ili ne ja sam Olimpijske igre provela na balkonu sobe u lazy bag-u sa Marinom Čilićem i svojim protelom (Jelena Ivezić) hahahaha… Naravno tu su bile i Lela, Miška, Sliš, Mare, ali one bi povremeno i otišle do sela. Ja sam se bojala terorističkih napada hahahahaha…Što je sigurno – sigurno je. Šalu na stranu bilo je to lijepo iskustvo
– Ima li Hrvatska košarkašku budućnost i postoji li mogućnost tvog povratka u reprezentaciju jednoga dana. Što sve treba napraviti za to?
– Pa ja se nadam da ima. Kao što sam već rekla nisam nešto pretjerano pratila, ali definitivno se nadam da će biti bolje. Što se tiče mene i reprezentacije, ja sam zahvalna na svemu i sretna sam i ponosna da sam imala priliku igrati, ali vrijeme je za neke mlađe.
– Gdje ti je bilo najljepše igrati?
– Najljepše mi je bilo u Šibeniku definitivno. Za Šibenik me vežu divne uspomene i ljudi. Tamo se nekako osjećam kao kod kuće. Ipak sam tamo igrala sedam godina.
– Tvoja karijera duga je i bogata. Igraš na najvišem nivou već dugo vremena pa te pitam možeš li izdvojiti neka najveća imena s kojima si imala priliku dijeliti svlačionicu u dosadašnjem dijelu karijere i protiv koga ti je bilo najteže igrati?
– Pa definitivno najveće ime, a ujedno i žena od koje sam puno naučila, je Cappie Pondexter. Tu su još Michelle Campbell, Jasmine Tomas, Britney Sykes, Odisey Sims itd. Kada ti nije dan teško ti je igrati protiv bilo koga hahah..
– I za kraj .. Imaš li neki savjet za mlade igračice ?
– Pa najlakše je dijeliti savjete i mislim da ja nisam najkompetentnija osoba za to jer ja sam uvijek radila po vlastitom nahođenju i onako kako sam smatrala da trebam. Ali eto ako baš moram nešto savjetovati onda neka to bude da budu uporne/uporni i da vole ono što rade.
Razgovarao: Krešimir Dabić
