Lorena Molnar: Moja statistika je dobra, ali nikad nisam zadovoljna svojom igrom jer mogu bolje

Lorena Molnar: Moja statistika je dobra, ali nikad nisam zadovoljna svojom igrom jer mogu bolje

Ljubav prema košarci kod Lorene Molnar je započela rano. Sa sedam godina uzela je u Virju narančastu loptu i ni do dana današnjeg se ne odvaja od nje. Tamo je u svom Podravcu bila sve do 16 godine. Iz toplog gnijezda “djevojaka sa sela”, kako simpatično neki tepaju toj ženskoj košarkaškoj družbi iz Virja, koju vodi njezin otac Ivica Molnar, odletjela je u Celje u Sloveniju, potom Pulu, Slovanku iz Praga, Bornovu Becker iz Turske i trenutno u Italiju Basket Carugate. Započeli smo ovaj razgovor s Celjem i pitanjem kako se tada priviknula na razliku između izazova koje je imala u Podravcu i Hrvatskoj i onih koje su je dočekali u Celju i Sloveniji?

– Tamo je jedna drugačija atmosfera, princip rada, disciplina sa kojim se nisam susretala prije. No, s obzirom da su me ozljede odvojile od terena, smatram da nisam iskoristila sve prednosti tog kluba. Sve u svemu, odličan klub za mlade igračice koje se žele pojaviti na europskoj sceni u budućnosti.

– Za Celje si igrala juniorsku slovensku ligu, dok je tvoj seniorski put u Sloveniji ipak bio više vezan za Domžale u kojima si igrala kao posuđena igračica Celja. Iako Domžale nisu bilježile dobre rezultate te sezone i bile su posljednje, ti si uspjela dokazati svoje kvalitete i biti vodeća igračica lige u gotovo svim individualnim kategorijama. Kako si to uspjevala s obzirom na okolnosti koje zasigurno nisu bile lake u takvoj ekipi?

– Trener Velikonja mi je vjerovao, dao mi otvorene sve opcije i pokušavala sam to iskoristiti na najbolji mogući način. Za to sam mu zahvalna, isto tako i suigračicama iz Domžala. 

– Prošla sezona bila je jedna prilično turbulentna sezona za tebe. Promjenila si dva kluba u toj sezoni, započela si u Češkoj u redovima Slovanke, da bi potom ubrzo prešla u Tursku u redove Bornove. U oba kluba si se zadržala vrlo kratko, zbog financijskih problema koje su imali ti klubovi, no ipak si odigrala i određen broj utakmica u tim ligama. Kako danas gledaš na tu sezonu i kako je to razdoblje provedeno u tim ligama i tim okolnostima uticao na tebe kao osobu i igračicu?

– Bio je to jedan ispit za mene. I kao igračicu, a posebno kao osobu. Bilo je loših dana, al’ i onih dobrih. Vrijedno iskustvo za mene jer i Česka i Turska prva liga su jedne od jačih, boljih liga u Europi. Nebitno na financijske situacije, igrala sam i dokazala prvenstveno sebi da mogu. Teško, ali neprocjenjivo iskustvo koje me je učinilo iskusnijom i boljom igračicom i osobom.

– Danas si igračica talijanskog drugoligaša Carosello Carugate. Jesi li se priviknula na život u Italiji i novu sredinu? Jesi li zadovoljna svojim igrama ove sezone?

– U Italiji mi je odlično, ljudi oko mene su prijateljski nastrojeni što mi je olakšalo prilagodbu. Moram priznati, jedino što mi nedostaje je dvosatno ispijanje kave. Moje igre su dobre, brojke to pokazuju, ali ja nikad nisam zadovoljna. Smatram da moram unaprijediti još mnogo segmenata u mojoj igri.  

– Što smatraš najjačom stranom svoje igre i u čemu bi se još htjela usavršiti ?

– Trenutno, šut je moj najjači adut. No ima još mnogo prostora za usavršiti to. Volim i podijeliti koju asistenciju. A od strana za rad je definitivno obrana i rad nogu.  

– Koji su ciljevi Carosello Carugate kluba u kojem si i koji su tvoji osobni ciljevi?

– Cilj kluba je play-off. Bit će teško izboriti mjesto, ali vjerujem da možemo. Moji ciljevi su poboljšati moje igre, raditi na segmentima koje smatram da trebam unaprijediti, prezentirati sebe u što boljem svjetlu. 

– Imaš li igračkog uzora i tko bi to bio?

– Moram priznati da nemam neku osobu kao uzor. Iz dana u dan biti sve bolja i bolja, to je moj jedini ‘moto’.

– Gdje se vidiš u budućnosti, u kojim ligama bi se voljela okušati?

– Cilj je Euroliga, definitivno. Do tad bih voljela stasati u nekim ligama kao na primjer Talijanska prva liga, Turska, Poljska, Mađarska. Sve su to vrlo kvalitetne lige u kojima bih se voljela okušati. 

– Bila si dio mlađih reprezentativnih selekcija Hrvatske, Imaš li seniorskih reprezentativnih ambicija?

– Nažalost, sudjelovala sam samo na dva europska prvenstva. Ozljede me nisu zaobilazile. Ali ne dam se. Bila bi mi čast i zadovoljstvo biti dio seniorske reprezentacije, nadam se da će se to ostvariti i da ću predstavljati Hrvatsku na službenom natjecanju. Nema ljepšeg početka utakmice od one kad krenemo slušajući našu himnu.

Krešimir Dabić

Foto: Lorena Molnar