Naša poznata nekadašnja košarkašica, pa izbornica mlade ženske reprezentacije Hrvatske, sada povjerenica Hrvatskog košarkaškog saveza za natjecanje u Prvoj ženskoj ligi – skupina B (Jug) Linda Antić Borak diplomirala je na Kineziološkom fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i stekla naziv stručne specijalistice trenerske struke u košarci. Akademsku titulu branila je na temu “Rodna ravnopravnost i ženska košarka u hrvatskom društvu”. Tema baš kao stvorena za nju, a i koja oslikava i Lindu Antić Borak baš onakvu kakva ona i jest – beskompromisna, jasna i glasna. Sve to bio je i povod za ovaj naš intervju uz napomenu da je naš portal dobio ekskluzivno pravo prenošenja dijela tog rada na čemu zahvaljujemo.
– Kakav je položaj žene u hrvatskom društvu i hrvatskom sportu?
- Ženski spol je još uvijek u neravnopravnom položaju u odnosu na muški u hrvatskom društvu usprkos brojnim postignućima u svim granama sporta. Očekivanja od žene su odavna da žive prema tradicionalnim rodnim ulogama i često ih se odvraćalo od sudjelovanjima u nekim “muškim poslovima”, pa tako i sportu. Mnoga istraživanja jasno pokazuju da je ženski spol manje uključen u sportske aktivnosti, slabija im je medijska praćenost i imaju puno lošije uvjete za rad. Uz sve to nailaze na brojne prepreke u pokušaju afirmacije na društvenoj sceni. Kad usporedimo status ženskih sportskih zvijezda u odnosu na muške kolege, moramo konstatirati da nemaju isti tretman.
– Može li se išta promijeniti nabolje? Ima li ikakvih inicijativa?
- U Hrvatskoj je 2016. pokrenuta inicijativa Agencije za elektroničke medije za pokretanjem Preporuka za boljim praćenjem ženskog sporta u elektroničkim medijima. Rezultati istraživanja o praćenju rezultata ženskog sporta u sportskim vijestima i direktnim prijenosima natjecanja bili su ispod 4 posto. Zbog toga je pokrenuta suradnja Hrvatskog olimpijskog odbora, Ureda za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske i Agencije za elektroničke medije, i kao rezultat suradnje pokrenuta je kampanja “Za veću vidljivost ženskih sportova u elektroničkim medijima”. Kao rezultat kampanje nastale su i “Preporuke”. Mnogo primjera iz svijeta sporta pokazalo je da se uz trud i adekvatno promicanje ženskog sporta negativni stavovi i negativni trendovi mogu mijenjati i da ženski sport može i jest zanimljiv navijačima i gledateljima.
– Postoji li ikakva nacionalna politika za ravnopravnost i položaj žene u sportu?
- U hrvatskom društvu prvi je put kao cilj sa konkretnim mjerama, položaj žene u sportu uvršten u Nacionalnu politiku za ravnopravnost spolova 2011. godine. Komisija za ravnopravnost spolova Hrvatskog olimpijskog odbora zatražila je promjene zakonodavnog sustava, povećanje broja žena u svim sportskim strukturama i bolje praćenje podataka o ženama u sportu u Hrvatskoj. U dokument Hrvatskog sabora, Nacionalnu politiku za ravnopravnost spolova za razdoblje od 2011. do 2015. godine, prvi put uneseno poglavlje o unapređenju položaja žene u sportu. Nakon toga svim članicama Hrvatskog olimpijskog odbora, kao i svim nacionalnim, županijskim i gradskim savezima dostavljene su preporuke povećanje broja žena u upravljačkim strukturama sporta.
– Kakvo je danas stanje kad je u pitanju broj žena u upravljačkim strukturama sporta?
- Sportske dužnosnice u ženskoj košarci su rijetke. Trenerice su se polako izborile za svoje “mjesto pod suncem” i to isključivo edukacijom, znanjem i radom, ali doći do mjesta na kojima se donose odluke je malo teže. To je još uvijek muški svijet. Samo primjera radi, spomenut ću Sabor Hrvatskog košarkaškog saveza u kojem od 70-ak članova svega četiri su žene. Kad uđemo u službene prostorije klubova, lokalnih saveza i nacionalnog saveza dolazimo do podatka o vrlo maloj zastupljenosti žena na rukovodećim pozicijama. Žene su rijetko na predsjedničkim funkcijama nekog kluba. Kandidate za sabor delegiraju udruge tj. klubovi, a na rukovodećim mjestima u klubovima jako je malo žena.
– Trenerica ipak ima?
- Povratkom nekadašnjih košarkašica u žensku košarku povećao se broj trenerica. Moram naglasiti da su sve uz svoju dugu i trofejnu igračku karijeru uložile u sebe i svoju edukaciju pa su mahom i završile obrazovanje za trenera. Stigma o muškom svijetu trenera polako se gubi i sve više klubova angažira trenerice, ne samo u klubovima već i u reprezentacijama (neke kao pomoćne, a neke kao glavne trenerice). Nakon 2006/07. kad je na izborničkoj funkciji bila Linda Antić, na kormilo je došla i Anđa Jelavić. Vedrana Grgin, Žana Lelas danas vode mlađe selekcije reprezentacija. Hrvatski košarkaški savez zajedno sa Stručnim savjetom potencira da trenerska mjesta reprezentacija zauzmu žene što je veliki pomak u odnosu na ranije razdoblje kad su žene treneri reprezentacija bile rijetkost i svojevrsno čudo.
– Mediji su prevažni za afirmaciju svakog djelovanja pa tako i sportskog. Oni baš i ne pokazuju veliki interes kad je u pitanju bilo koji ženski sport. “Probude” se tek ako se osvoji medalja?
- Odrastala sam u vrijeme kada su ženske košarkaške utakmice svaki tjedan prenošene na televiziji, medijska pažnja bila je kudikamo veća. Činjenica je da je tada liga bila kvalitetnija, veća konkurencija i puno više kvalitetnijih igračica. Djeca su prepoznavala igračice na ulici, pokušavala se poistovjetiti sa njima, dolazila u dvorane nadajući se da bih jednog dana i one mogle biti zvijezde. Djevojčice su imale svoje košarkaške idole, svoje uzore, zbog kojih su zavoljele košarkaške lopte. Masovnost je vodila kvaliteti, kvaliteta dobrim rezultatima, a rezultat medijskoj praćenosti. Imali smo zvijezde, ženske košarkaške zvijezde, ne spominjući prošlost zbog nostalgije nego samo usporedbe radi, statusa ženske košarke prije dvadesetak godina i danas. Imamo li danas žensku košarkašku zvijezdu? Ne! Nemamo. Jedina košarkašica koja je prepoznatljiva je Antonija Mišura koja je uz košarkaške kvalitete i svoju ljepotu, sebe brendirala.
– Danas su stigla neka druga vremena, sve je manje interesa ali i truda?
- Djeca danas imaju veliki izbor zanimacija, a nažalost najviše ih sjedi uz kompjutore i mobitele. Motivirati dijete da izađe na teren danas je veći izazov nego ikad. Kad zastanemo kod ovog problema, već u startu imamo mali broj kandidatkinja i nemogućnost pravog selekcioniranja. Ovaj problem izaziva „lančanu reakciju“ pa tako dolazimo do klubova koji imaju sve manje kvalitetnih igračica i oni koji si to financijski mogu dozvoliti, kupuju igračice, a ostali seniorsku ligu igraju sa kadetkinjama i juniorkama. Djevojčice dovedene u takvu situaciju preskaču razvojni put, ne igraju sa vršnjakinjama i gube stvarnu sliku njihovih kvaliteta, nemaju konkurenciju u suigračicama i gube sportski motiv nadmetanja na treninzima. Bez konkurencije i pravog sportskog nadmetanja tj. izazova, ne stvara se vrhunska igračica. Slaba kvaliteta klubova ima nekvalitetnu ligu, loše utakmice koje posjećuje mali broj gledatelja, interes je iz godine u godinu sve manji. Kad tome dodamo i ignoriranje nacionalne televizije koja i kad su utakmice Eurolige, sa jakim i respektabilnim ekipama ne želi prenositi utakmice onda dolazimo do toga da puno ljudi i ne zna da se kod nas igra ženska košarka.
– Ipak imamo i nekih svijetlih primjera u hrvatskoj ženskoj košarci?
- U radu sa mladima svakako treba izdvojiti Trešnjevku 2009, (nekadašnji Monting) koji je po broju osvojenih trofeja klub koji zaslužuje pažnju i respekt svih nas u ženskoj košarci. Zadnjih nekoliko godina bivša košarkašica Žana Lelas pokrenula je Košarkašku akademiju Žana Lelas (KAŽL) i već bilježi zavidne rezultate na završnicama za mlađe uzraste. Na ovom primjeru vidi se da se sa puno uloženog truda i rada može napraviti rezultat. Drugi je problem što djeca nakon završene srednje škole odlaze iz sporta.
– Sport je sastavni dio društva i društvenih aktivnosti, ali kad gledamo medije ili ih čitamo ispada kao da se žene ne bave sportom? Nigdje ih ili tek samo na kapaljku?
- Kroz sport koji je sastavni dio ovog društva konfrontira se puno dobrog i lošeg, a isto tako i superiornost muškog roda na rukovodećim položajima u sportu. Danas u košarci ima četiri puta manje ženskih klubova u odnosu na muške, a trend opadanja broja iz godine u godinu je sve veći. Veća vidljivost u medijima donijela bi i veću gledanost i bolje praćenje ženskog sporta i na taj način bi se izbjegli i predrasude o ženskom sportu. Da žene zaslužuju bolje praćenje govori podatak da su hrvatske sportašice postigle polovinu odličja osvojenih u olimpijskim sportovima i da samo sa ovim podatkom zaslužuju daleko veću i bolju praćenost od strane svih medija.
Mlada reprezentacija Hrvatske (U20) s kojom je izbornica Linda Antić Borak u Izraelu na Europskom prvenstvu Divizije B osvojila broncu i Hrvatskui vratila un elitnu A Diviziju
– Ni ženska reprezentacija Hrvatske nema kontinuitet nastupa na velikim natjecanjima?
- Od osamostaljenja Hrvatska seniorska reprezentacija učestvovala je na samo šest Europskih prvenstava. Posljednje je bilo 2015. u Mađarskoj. Najveći uspjeh je osvojeno 5. mjesto 2011. godine u Poljskoj koje je žensku reprezentaciju dovelo na kvalifikacije za Olimpijske igre, nakon čega je slijedio i sam odlazak na Igre u London 2012. godine. Na Mediteranskim igrama smo dva puta bili na prvom mjestu, jednom na drugom i jednom na trećem mjestu. Nemamo kontinuitet odlaska na velika natjecanja, a tu prvenstveno mislim na europska i svjetska prvenstva te Olimpijske igre.
– Košarka u Hrvatskoj je na “staklenim nogama”. Tko to može promijeniti? I može li upće?
- Košarka u Hrvatskoj jest na vrlo “tankim granama“. Sve kvalitetnije igračice otišle su iz Hrvatske. Najviši rang natjecanja igraju djevojke koje su se vezale sustavom obrazovanja (fakultetom) za Hrvatsku i djevojke koje pohađaju srednju školu. Kod sastavljanja reprezentacije većina djevojaka dolazi iz inozemstva i dio participira iz klubova hrvatske lige. Mislim da se sa pravim planom i velikim ulaganjem ne samo financija, nego i stručnosti, odricanja, truda i rada može popraviti sadašnja slika hrvatske ženske košarke no postavlja se jedno veliko pitanje, tko će to sve pokrenuti?! Jako mali broj ljudi u košarci želi i može pokrenuti promjene. Promjene se događaju na vrhu, a u UO HKS-a imamo samo jednu ženu. U Saboru HKS-a su dvije. Kako sa tom slikom kako pokrenuti promjene?
– Nedostaje li nam stručnosti možda?
- Stručnost i planski rad može nas izvući iz ovog “sivila”. Treba animirati djecu po školama, pružiti im adekvatnu edukaciju, naučiti ih igrati košarku i dati mogućnost da napreduju. Trebamo se izboriti za dva sata termina na televiziji i više od dva reda u novinama, a time dati šansu djevojčicama da potraže svoje ženske košarkaške idole, ali ne u fizičkom izgledu i ljepoti, ne dozvoliti da se žene na takav način degradira i u drugi plan stavlja postignute sportske uspjehe. Trebaju nam idoli po igračkoj kvaliteti.Košarka je kulturološki utkana u hrvatski sport i društvo. Postoji tradicija, no ne i svijest da promjena dolazi od svakog pojedinca, svake karike u sportu i društvu. Uspjeh reprezentacije budi cijelu naciju, interes se povećava, a samim time i sponzorski ugovori, bez kojih sport ne može funkcionirati. Da bi došli do uspjeha reprezentacije trebamo se spustiti na “najniže grane” i raditi, stvarati bazu, igračice koje će se sa radošću odazvati pozivu da obuku nacionalni dres i da donesu toliko željeno odličje.
A kakav je odnos medija prema ženskom sportu najbolji pokazatelj je aktualno Europsko prvenstvo za rukometašice koje ne prenosi nacionalna televizija. Pravi apsurd! Nismo vijedli pobjedu protiv Nizozemki – svjetskih prvakinja, nismo vidjeli pobjedu protiv Srbije… Slično je i sa svim drugim ženskim sportovima. Ako ne žele prenositi klupske utakmice domaćeg prvenstva ili pak za to nemaju interesa, mogli su prenositi barem ove reprezentativne europskog ranga i značaja. Međutim….
Tihomir Begić
Foto: Linda Antić Borak u svojstvu izbornice mlade reprezentacije Hrvatske – U20 – na utakmici Hrvatske u Eilatu (Izrael) 2017. godine protiv Bjelorusije za treće mjesto /fiba.com