Prve košarkaške korake načinila si u svome Pazinu. Tko su ti bili prvi treneri i tko te usmjerio na košarku?
- Tako je. Pazin, moj mali Pazin. Otuda je sve krenulo. Dakle, počela sam trenirati sa 7 godina, davne 2002., na nagovor moje prijateljice Martine. Sjećam se toga kao da je bilo jučer. Ljubav možda nije bila na prvi pogled, ali trenerici Željki Vujnović-Sirotić nisam mogla odoljeti. S vremenom se sve više naših prijateljica priključilo pa je treniranje postalo pravi užitak. Naravno, niti sanjala nisam gdje će me to dovesti. Nakon što se Željka razboljela, a mi uspjele uvjeriti naše roditelje da želimo oformiti klub, s predsjednikom Veljkom Guštinom, došlo je do potrebe za novim trenerima. Miran Buretić, Jasenko Vujasinović i Željkin muž, Valter Sirotić, bili su dio priče. Ludila, blago rečeno. Skidam kapu za sav trud koji su uložili, za sve treninge koje su odradili, za sva putovanja na kojima su bili i treneri i vozači i roditelji.
– Iz Pazina prelaziš u Kvarner, kako je do toga došlo i tko te prvi zamijetio?
- Do toga je došlo slučajno. Ja sam nakon završene Gimnazije i strukovne škole Jurja Dobrila u Pazinu “znala” da više neću trenirati. Nisam vidjela košarku kao nešto čime ću se baviti, pogotovo ne na visokom nivou. No, priča je krenula tako da sam ja upisala Građevinski fakultet u Rijeci i da je uprava Kvarnera već imala oko na meni jer sam neke utakmice te sezone, ili one ranije, odlično odigrala protiv njihove druge ekipe koje je igrala B ligu zapad. I uz malo nagovaranja, potpisala sam i svoj prvi profesionalni ugovor. Bilo je rečeno da ću trenirati sve dok mi to ne bude ometalo polaganje ispita. Očito nije. Naredne sam dvije godine položila sve u roku, i one treće također, kada sam igrala za Pulu, i sada imam titulu prvostupnika građevine i još uvijek igram košarku. Jednostavno, zar ne?
– Sa Kvarnerom si osvojila drugo mjesto u prvenstvu i igrala finale kupa, ali isto tako imala i jedan težak period i spoznala i onu drugu stranu medalje, zbog nestabilnosti u klubu i problema sa financijama priča je završila na zapravo jedan ružan i težak način, pa kako danas generalno gledaš na taj period u Kvarneru?
- Tada sam stvarno bila mlada, pomalo izgubljena. Niti sam znala što se događa, niti me je zanimalo. Ja sam bila usredotočena na dvije stvari – da ne kasnim na trening i da učim brzo. Prva sezona je bila izazovna. Sad se s osmijehom na licu prisjećam svega toga, iako je tada bilo i suza. Nisam imala neku veliku ulogu u igri, ali redovno sam dobivala svojih 20-ak minuta na terenu. Upijala sam kao spužva sve informacije vezane za igru, a i imala sam od koga. Trener Damir Rajković je izvanredan trener, i ne sumnjam, zapravo znam, da sam od njega najviše naučila. On je u meni vidio ono što ja nisam, vidio je ogroman potencijal jer je moja sposobnost primjenjivanja na terenu onoga što mi je on pokazivao bila izvanredna. I kako sam odlučila ostati i drugu sezonu u Kvarneru, naravno, i dalje samo zbog toga što sam u Rijeci studirala pa da mi nešto popuni slobodno vrijeme, tako sam i dobivala sve veću ulogu. Ja sam bila onaj 6. igrač koji postigne prevagu kada uđe u igru. I jednostavno sam uživala u tome… A sve ono što se je događalo izvan terena sam i dalje nastojala ne primjećivati, samo sam bila timski igrač i radila onako kako je i ostatak ekipe. No, i to sada ima svoju čar. Neka se je dogodilo, ali neka mi se ne ponovi.
– U sezoni 16/17 prešla si u redove ŽKK Pule gdje si imala jednu izvanrednu sezonu u kojoj si bila i MVP prvenstva Hrvatske. Koliko ti je u tom trenutku značilo to individualno priznanje?
- Sezona u Puli mi je sjela “kao budali šamar”. Preporod. Stvarno nemam ništa loše za reći, osim premale plaće, (treneru Đukiću, znam da ovo čitate). Bilo je ugodno biti dio ekipe, živjeti s dvije nevjerojatne cure, Leom Hajdin i Anom Prugovečki, koje su bile pune priča svaki petak kada sam iz Rijeke došla u Pulu. Za taj se period moram puno zahvaliti i svim trenerima iz FSV-a koji su mi dopuštali da preko tjedna treniram s njima, bilo s curama, bilo s dečkima. Sezona je krenula dobro i tom se ritmu nastavila. Kod Đuke nije bilo puno pravila na terenu, principa obrane i napada, što mi je jako nedostajalo jer sam Rajkovićevim principima slijepo vjerovala. Ali čovjek se privikne, hehe. Ne znam je li bilo više od par utakmica te sezone da nisam ostvarila double-double učinak. Titula MVP-a mi je pomogla u potpisivanju prvog inozemnog ugovora. A bila je i čast, neću lagati.
– Nakon što si dokazala svoju vrijednost i potencijal na domaćim parketima, odlučila si se za iskorak u karijeri. Prvi inozemni izazov za tebe bio je odlazak u Italiju gdje si igrala za prvoligaša Treofan Battipagliu. Razlika u kvaliteti između košarke kod nas i one koja se igra u top europskim ligama je velika, pa kako je za tebe izgledala ta faza prilagodbe na košarku koja te dočekala u Italiji, gdje se igra jedna puno dinamičnija, brža i fizički zahtjevnija košarka nego kod nas?
- Stalno oko sebe imam dobre ljude, pa sam tako i te sezone. Uvelike mi je u prilagodbi pomogla suigračica Jori Davis s kojom sam provodila 24 sata dnevno. Ona je tada bila iskusna, već imala 7 profesionalnih sezona iza sebe. Unaprijed mi je govorila kako se treba ili ne treba ponašati, što očekivati, kako reagirati. Košarka u Italiji je jednu svjetlosnu godinu ispred hrvatske, ali samo trenutno, sigurna sam. Doduše, Battipaglia nije tim visokog nivoa pa prilagodba i nije bila tako teška. Znala sam da košarka tada postala moj posao i davala sam sve od sebe da odradim svoj posao kako treba. Bila je to ujedno i duga sezona, sjećam se da sam se kući vratila tek 14. svibnja.
– Nakon Italije dolaziš u Poljsku u kojoj si evo drugu uzastopnu sezonu. Kakav je dojam na tebe ostavila Poljska kao zemlja i kakva je po tvom mišljenju kvaliteta košarke u Poljskoj?
- Još jednom ću ponoviti isto: Poljska je super! Sve mi se u toj zemlji sviđa. Ljudi su prijatni, gradovi veliki, povezanost između istih odlična, a kvaliteta poljske ženske košarke je zavidna. Ne znam kako klubovi postižu tako dobre rezultate i na europskoj razini. Užitak je igrati u Poljskoj jer skoro svaki klub ima svoje vatrene navijače koji stvore nevjerojatnu atmosferu u dvorani. Stvarno je bilo lijepo biti dio te priče.
– Prvu sezonu u Poljskoj provela si u redovima 1KS Sleze Wroclaw, bila je to jedna iznimno naporna sezona sa dosta uspona i padova, u kojoj ste došli do polufinala Playoffa, u kojem ste iznenađujuće poraženi od ekipe Enea Gorzow Wielkopolski?
- Wroclaw je jedan od gradova u kojem bih se mogla vidjeti u budućnosti. Da, bilo je uspona i padova, ali svaka sezona ih ima. Od trenera Rusina sam jako puno naučila, ali bilo je zanimljivo. On je košarkaški fanatik i svaka greška za njega predstavlja frustraciju. Taman kada sam se naviknula na viku i počela dobro igrati, došao je kraj sezone. Ondje se jako dobro treniralo. U ekipi nas je bilo 8 stranaca, sve velika imena. Bio je užitak provoditi dane s njima na terenu i izvan njega. Odlična atmosfera u ekipi nas je i dovela tako visoko u playoffu, samo šteta što nije još i više. Žal za broncom iz te sezone ostaje. Teško je izdvojiti jednu uspomenu iz te sezone. Nekako bih rekla da je cijela sezona jedna lijepa uspomena.
– Ove sezone potpisala si za ekipu ENEA AZS Poznan. U odnosu na Slezu Wroclaw to je ipak dosta manji klub u Poljskoj, pa možeš li reći kako je došlo do toga da se odlučiš baš za njih nakon sezone u kojoj si se borila za vrh sa Slezom. Koji su bili tvoji motivi dolaska tamo?
- Htjela sam ostati u Poljskoj. Jednostavno sam se dobro osjećala u Slezi i htjela sam da se tako i nastavi, vjerovala sam da i s Poznanom možemo puno napraviti. Prije samog potpisivanja tog ugovora sam u dresu reprezentacije odigrala poprilično dobre prijateljske utakmice sa Slovenijom, Češkom i Bosnom i Hercegovinom. Bila sam sigurna da će se to odraziti i na sezonu. Možda bi i bilo, ali ozljede su nas previše koštale. Upale smo u vrtlog iz kojeg se nismo mogle izvući. No, svaka sezona iza sebe ima i onu dobru stranu. Imala sam nevjerojatne suigračice koje su popravile i one loše dane.
– U Poznanu si ove sezone igrala i sa nekadašnjim suigračicama iz Kvarnera Monikom Bosilj i Milanom Živadinović. Kako je bilo ponovo dijeliti svlačionicu s njima i je li vam ipak nekako bilo lakše skupa izdržati ove teške trenutke kroz sezonu?
- Od samog potpisivanja ugovora sve smo tri bile u čudu da je pred nama još jedna sezona u kojoj ćemo dijeliti svlačionicu. Iako ja pričam poljski dosta tečno, nije isto pokušati se našaliti na “našem” i “njihovom” jeziku. Naravno da smo mi imale svoje pošalice i da je bilo lakše sporazumijevati se, ali bile smo tu i kao međusobna potpora. Nikada nije loše imati u timu barem jednu, a da ne kažem dvije osobe koje pričaju tvoj jezik.
– Ova sezona i za klub i za tebe osobno bila je iznimno teška i vjerujem daleko ispod onoga što se očekivalo pred početak sezone?
- Kada se sada vratim mislima na ovu sezonu, na pamet mi padaju samo ozljede i jednog i drugog zgloba koje se naizgled doimaju malene, lako prođu, ali pružile su mi previše boli i patnje i odsutnosti s terena. Naučila sam da moram više i bolje raditi na prevenciji ozljeda, to prvo. Kroz igru se nisam dokazala onoliko koliko sam ja to očekivala od sebe, a vjerujem da tako osjećaju mnogi. Nisam mogla ući u neki bolji ritam jer sam za sobom stalno vukla jednu od gore navedenih ozljeda. Šteta. Šteta i za slabiji rezultat koji sam s ekipom postigla. Naravno da bih uvijek htjela više, svi sportaši žude za pobjedom i dobrim rezultatima, to je jednostavno tako.
– Koronavirus je zaustavio sve, sezona je okončana kolo prije kraja regularnog dijela, prvakom je proglašena Arka Gdynia, vodeća ekipa do tada odigranog dijela sezone, a iz lige ne ispada nitko?
- Smatram da je savez donio brzu i dobru odluku pa smo se sve mogle nesmetano i u što kraćem roku vratiti kući. Što se tiče playoffa, ne znam. Obično je to najuzbudljiviji dio sezone i zapravo se svi timovi spremaju upravo za to. U playoffu je sve moguće, ali kako je Arka imala stopostotni učinak tijekom sezone, rekla bih da je i zaslužila naslov prvaka.
– Za razliku od Poljske, u Hrvatskoj nije proglašen prvak, ali isto tako nitko neće ispasti iz lige, što misliš o tome?
- Nisam kompetentna za komentiranje takvih odluka. Vjerujem da je HKS dao sve od sebe da postupi na, prema njima, najpravedniji način.
– Vratila si se u Hrvatsku, kako trenutno provodiš vrijeme, čime se baviš i što ti najviše nedostaje?
- Trenutno vrijeme provodim pomažući u kućanskim poslovima, poslovima oko kuće, trudim se da odem do mora i uživam u blagodatima Lijepe naše. Najviše mi fale putovanja, slobodno kretanje, uživanje s prijateljima na kavama, ali i košarka. Nedostaje mi adrenalin koji mi daje i ona snaga da naučiš nešto novo svaki dan.
– Da se osvrnemo i na reprezentaciju. Zbog cjelokupne situacije oko virusa i svega što se trenutno događa u svijetu brojna natjecanja pomaknuta su ili otkazana, no EuroBasket za žene još uvijek stoji u prvotno planiranim datumskim okvirima. Jesi li zadovoljna takvim raspletom situacije?
- Jesam! Jako! Vjerujem u ovu reprezentaciju, mislim da se može puno i još više. Vrijeme je da se Hrvatska vrati tamo gdje joj je i mjesto, na EP i ostala velika natjecanja.
– U prvom dijelu kvalifikacije ostvarene su vrlo važne pobjede nad Latvijom i Njemačkom. Kako gledaš na taj prvi kvalifikacijski ciklus?
- Gledam s oduševljenjem i žaljenjem što nisam mogla više pomoći ekipi u tim pobjedama radi ozljede. Ali pobjeda je pobjeda. Ništa manje nisam ni očekivala.
– Vjeruješ li da će se do kraja kvalifikacija nastaviti u pobjedničkom ritmu?
- Naravno! Na dobrom smo putu da osvijetlimo obraz hrvatske košarke i da pokažemo da smo mala zemlja, ali da je srce veliko.
– Kakvi su ti budući klupski planovi i ambicije?
- Možda se granice ne otvore pa sve budemo primorane igrati doma, hehe. Ne znam, stvarno, ali jako me zanima. Ne znam što nam ova prva sljedeća, ali i sve naredne sezone donose. Živi bili pa vidjeli.
Krešimir Dabić
Foto: Lea Miletić na jednoj od utakmica poljskog prvenstva/budzikpoznanski.pl
