Za početak razgovora s našom reprezentativkom Lanom Pačkovski htjeli smo da nam osvježi svoje košarkaške početke, kada je i gdje počela trenirati košarku i gdje je sve ove godine igrala i čiji dres nosila.
– Počela sam sasvim slučajno na nagovor profesorice u osnovnoj školi sa 12 godina u klubu Croatia 2006 da bi nakon toga prešla u Medvešćak, Novi Zagreb, Pulu, a zatim krenula u inozemstvo: talijanski Fassi Albino, poljski Sosnowiec, kratko opet u Pulu i za kraj opet u Italiju ovdje gdje sam sad, u Cestisticu Spezzinu iz La Spezie.
– Nakon sezone u Albinu, gdje si pružala odlične igre i bila jedna od glavnih igračica tima, odlučila si se na odlazak u Poljsku gdje nisi dobila pravu šansu, Možeš li opisati to vrijeme provedeno u Poljskoj i na koji način si uspjela izdržati psihološki teško razdoblje za tebe tamo?
– Pa definitivno teško. Poljska se svakako dokazala kao jako loša odluka. Ne možemo ni pričat o pravoj šansi jer tamo nisam dobila nikakvu šansu. Uvjeti za treninge (ali i svakodnevni život) bili su loši. Kao što to često bude, sve se vrtjelo oko Amerikanke, što sam htjela iskoristiti kako bi mogla naučiti nešto od igračice koja ima bogato iskustvo. Vjerujem da se to nije dogodilo zahvaljujući samo treneru i upravi. Izdržala sam do Božića, nakon čega sam uz pravu podršku odlučila ne vratit se u Poljsku za drugi dio sezone. A to se dokazalo kao najbolja odluka s obzirom na to da sam se vratila u Pulu (hvala treneru Đuki na prilici) i odigrala odličnu polusezonu.
– Nakon polusezone u Poljskoj bez prave prilike vraćaš se po drugi puta u Pulu gdje ponovo pokazuješ svoj puni potencijal i može se reći dominiraš ligom tih nekoliko mjeseci. Koliko ti je Pula pomogla da se vratiš u ritam igranja i dobiješ na sampouzdanju?
– Pula je stvarno bila najbolja moguća odluka. Znala sam šta me tamo čeka i kako se radi. Konačno sam opet bila počela igrati nakon šest mjeseci grijanja klupe. A to je jedino što mi je trebalo, minutaža i u uživanje u mom poslu. Trener Đukić je znao što može očekivati od mene i vjerujem da sam tada ispunila njegova očekivanja.
– Danas si jedna od stožernih igračica Spezzie. Kako ti je u Italiji i jesi li zadovoljna svojim statusom tamo?
– Moram priznati da kad biram klub mnogo važnosti dajem i geografskoj lokaciji, veličini grada i
sličnim stvarima. Jednostavno moram se osjećati dobro ostatak dana dok ne treniram da bih mogla dati 101% kad je to potrebno. La Spezia je zaista divan grad kojemu ništa ne nedostaje. Ekipa je takva da ju igračica može samo poželjeti: atmosfera odlična. Naravno ima tu i uspona i padova, ali tako je u svakom sportu, bitno je znati i htjeti se podići nakon pada. Ostalo će se već nekako posljedično posložiti. A što se tiče statusa, naravno zadovoljna sam. Igram, imam dovoljno odgovornosti i slobode u igri. Vjerujem da je ravnoteža najbitnija.
– Koje su ambicije kluba? Razmišljate li o Prvoj talijanskoj ligi?
– Glavna ambicija kluba za ovu sezonu bila je ući u završnicu Kupa, što smo i ostvarili kao trećeplasirana ekipa u prvom dijelu sezone. Što se tiče Prve lige: želja postoji. Međutim, to je priča koja će se morat ostvarivati kroz koju godinu uz koje dodatno ulaganje.
– Koji su tvoji budući sportski ciljevi, gdje se vidiš u budućnosti, u kojim ligama bi voljela igrati?
– Priznajem da ne razmišljam previše o tome. Znam da bih voljela ostat u Italiji. Ali idem dan za danom. Uvijek mi je bilo i bit će najbitnije da se dobro osjećam tamo gdje se nalazim. Nemam namjeru ikad ičemu zatvarat vrata. Ako se ukaže prilika jednog dana za nešto veće i jače, svakako ću pokušat iskoristit je. Do tad imam namjeru raditi ono šta najbolje znam i rasti u tom smislu, a to je igrati košarku.
– Bila si dio kadetske reprezentacije koja je osvojila srebrnu medalju na Eurobasketu u Grčkoj 2010. Izabrana si u najbolju petorku prvenstva i mnogi misle da bi ta generacija osvojila europsko zlato da se nisi ozlijedila! Prisjetiš li se tih dana i kakve su ti uspomene na taj turnir?
– To su stvarno lijepe uspomene. Bili smo zaista dobra “škvadra”. Što se tiče te ozljede, nisam jedna od onih koja traži krivca ili odgovornost. U svaku utakmicu uložili smo 101%, tko sa ozljedom tko bez. A to je najbitnije. Zato i vjerujem da je ta generacija imala tako dobre rezultate i mogućnosti. Vladala je atmosfera koju često igračice mogu samo sanjati. I dan danas sam u odličnim odnosima sa mnogo njih. Šteta što to nitko nije uspio iskoristiti.
– Danas si članica seniorske reprezentacije.Kako gledaš na ovaj kvalifikacijski ciklus i činjenicu da se ponovo nismo uspjeli kvalificirati na Eurobasket?
– Šteta. Ovo je već drugi ciklus u kojem dolazimo nadomak Europskog prvenstva. Ne bih se previše obazirala na ono što je bilo (ili nije bilo, ovisi o perspektivi), već se nadam da će se sljedeće ispostaviti kao treća sreća.
– Vjeruješ li da se u godinama koje dolaze Hrvatska može vratiti na velike smotre? Imamo li potencijala za to?
– Apsolutno vjerujem da imamo potencijala za to. Trenutne igračice zaista imaju još mnogo toga za dati hrvatskoj košarci. Osim toga imamo i odlične mlade igračice koje iz dana u dan dokazuju da su gladne košarke. Nadam se samo da će odgovorni za to znati prepoznati potencijal i iskoristiti ga na najbolji mogući način.
Krešimir Dabić
Foto: Lana Pačkovski /R.Liberi
