Iako će Klaudija Dobroslavić (187 cm, 1998) tek sljedeće godine početkom lipnja postati punoljetna, ona je u pretposljednjem 9. kolu prve faze MŽRKL 2015/16 već osvojila naslov najkorisnije igračice (MVP) i time postala druga najmlađa igračica u povijesti MŽRKL sa naslovom MVP kola. Dubrovčanka je gostovanje Trešnjevke 2009 kod Kvarnera završila indeksom 32, u koji je ugradila 24 poena (2P 2-2, 3P 6-8, 1P 2-5), 8 skokova, 1 asistenciju i 2 osvojene lopte.
– Čestitke za odličnu predstavu na gostovanju kod Kvarnera, pogotovo šest trica i naslov MVP 9. kola. Nije lako igrati kada se gubi sa velikom razlikom ili kada je protivnik u seriji, kao što je bilo u srijedu, ali vas je šut stvarno služio. Malo o utakmici i vašoj igri?
– Hvala vam na čestitkama. Prije utakmice znali smo što nas čeka. Bile smo svjesne svoje i njihove kvalitete i prednosti jer smo s njima igrali i u subotu u prvenstvu Hrvatske. Međutim, tada smo jako loše ušle u utakmicu pa smo to odlučile promijeniti u srijedu boljim angažmanom u obrani i boljim protokom lopte u napadu. Upravo iz tih razloga su se meni otvarali čisti šutevi u kontranapadima, a poslije i u statičnom napadu. Ne može se reći da smo loše igrale, ali uvijek se može bolje u svim periodima utakmice.
– Još ste juniorka, ali ste imali dosta problema sa ozljedama. Ljeti 2014. na kadetskom EP, pa ponovo u lanskoj sezoni i tek ste se prije otprilike mjesec dana vratili na parket. O kakvim ozljedama se radilo, kako je trajao oporavak i odakle vam toliko snage i volje da se uvijek vraćate?
– Rekla bih da nemam nikakve sreće s ozlijedama. Ozlijedu koljena vukla sam dugo vremena i to mi je bio največi problem. Ove godine u travnju na jednoj od prijateljskih utakmica pukao mi je patelofemoralni ligament i morala sam na operaciju. Zbog toga sam ljetos propustila EP U18. Oporavak mi je trajao šest mjeseci. Uz mene su bile moje suigračice i obitelj naravno, ali najveća potpora bio mi je otac. Imala sam sreće što je sa mnom radio najbolji trener za fizičku pripremu u Hrvatskoj Pero Kuterovac nakon čega je slijedio i kosarkaški dio. Trener Dean Nemec me polako uvodio nazad u ekipu i bili smo strplivi što se tiče mog povratka skroz u košarku. Teško je vraćati se fizički, a pogotovo psihički, ali se nadaš da će ti se sav trud i znoj poslije vratiti kad-tad!
– Postali ste druga najmlađa igračica MŽRKL sa naslovom MVP kola. Za takav poduhvat su vam bile potrebne samo četiri utakmice, samo toliko imate nastupa u MŽRKL. Je li sve to za vas iznenađenje ili ste možda i prije u mlađim uzrastima imali kakvu sličnu partiju?
– MŽRKL se dosta razlikuje od naše A1 hrvatske lige i upravo zbog toga je veliki izazov. Ekipe su jače i njihova igra je drugačija. Sudački kriteriji su također dosta oštriji i dopušta se kontakt igra. Nekim ekipama još ne možemo fizički konkurirati upravo zbog toga jer smo najmlađe, ali radimo na tome. Ovakve utakmice nam dobro dođu u našem daljnjem razvoju i napredovanju. Kroz mlađe kategorije u ekipi Raguse, gdje sam i počela igrati kosarku, u Dubrovniku sam bila šest godina, imala sam sličnih pa čak i boljih utakmica. No, MŽRKL je svakako iznenađenje s obzirom na moje godine. Dosta dobra je bila i prethodna utakmica protiv Budućnosti.
– Trešnjevka 2009 je kroz sezonu izgubila nekoliko igračica i roster je sužen na rotaciju sa samo dvije-tri pričuve. Vjerojatno nije lako izdržati ritam subota-srijeda, pa još igranje juniorske lige, putovanja plus školske obaveze koje su naporne i zbog činjenice da niste kod kuće?
-Istina, malo nas je ostalo, i mi što smo tu smo jako mlade. Na čelu s trenerom Deanom Nemecom i pomoćnim trenerima nastavile smo jako trenirati i ostati pozitivne pa tako i što bolje igrati. Cijeli tok sezone je jako naporan, pogotovo usklađivanje škole i fakulteta. Ali sve se to da organizirati i stići. Teško je ali nije nemoguče!
Razgovor preuzet s portala MŽRKL
Foto: Klaudija Dobroslavić / Snimio: Tonči Vlašić
