Dvadesetjednogodišnja Zagrepčanka Karla Vreš rođena je i odgojena na Trešnjevci, a tu je i krenula ljubav prema košarci. Počela je trenirati u 6. razredu osnovne škole i koliko se sjeća jako brzo je to prešlo od škole košarke u tad mlađekadetsku ekipu pod budnim okom trenera Hrvoja Karina. On je tada vodio “dreamteam”, jednu od, kako kaže Karla, najdražih ekipa za koju je igrala. Košarka je sve te cure sprijateljila i svojim narančastim čarima izgradila to prijateljstvo do kraja života. Nakon tog razdoblja polako je počinjala igrati za starije ekipe u Trešnjevci i za trenera Nemeca sve dok se 2014. godine sa obitelji nije preselila u Švedsku.
- U Trešnjevci si bila vrlo uspješna u mlađim uzrasnim kategorijama osvojivši brojne medalje. Kako danas gledaš na razdoblje provedeno u Trešnjevci?
- Tih se godina uvijek sjetim sa velikim osmijehom. Moja obitelj je bila dio tog kluba toliko godina i Trešnjevka će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu. Klubu i trenerima dugujem više-manje sve što znam o košarci, jer iako sam nastavila razvijati ta znanja u drugim klubovima, prvenstveno treneri Karin i Nemec su mi dali ono bazično razumijevanje igre košarke. Osim znanja od tamo potiču i neka od najboljih prijateljstava u mom životu. Čak i sada kada smo raštrkane po stvarno cijelom svijetu uvijek nađemo način da se vidimo, čujemo i podržimo. Tako smo se ove zime sestre Galić i ja našle u New York Cityju, na kavi.
- Nakon Trešnjevke odlaziš u Švedsku, kako je do toga došlo?
- Iz obiteljskih razloga odlučili smo preseliti u Švedsku. Roditelji su znali koliko mi je stalo do košarke pa su pokušali naći grad koji bi nam odgovarao, a s druge strane da ima i klub u kojem bih mogla nastaviti trenirati. Selidba nikako nije bila košarkaški transfer, no to smo morali objasniti i FIBA-i kako bi nakon cijelih godinu dana bez košarkaškog natjecanja ponovo mogla ući na teren i zaigrati za seniorsku ekipu Visby Basketa, u prvoj ligi Švedske.
- Igrajući košarku u Švedskoj branila si boje nekoliko klubova pa možeš li nam usporediti košarku koja se igra u Švedskoj i ovu kod nas, i koje su razlike?
- U Švedskoj sam igrala u četiri kluba. Visby u prvoj ligi, Brahe Basket u drugoj pa onda AIK i Alvik opet u prvoj ligi. Prvo ugodno iznenađenje mi je bilo to sa koliko resursa raspolažu švedski klubovi. Dugo godina njihovu ligu nismo shvaćali ozbiljno pa su tako mnogi, koji su mislili da tamo idem zbog košarke, uvijek pitali zašto baš Švedska. Na kraju se ispostavilo da je to što raspolažu sa većim brojem sponzora i dovode veliki broj stranih igračica znatno ojačalo ligu u tih pet sezona koliko sam provela tamo. Što se tiče same igre, u Hrvatskoj je košarkaški odgoj puno detaljniji i iz njega izlazimo sa bolje izbrušenim vještinama, po mom mišljenju. Šveđani su vrlo opušten narod pa tako imam osjećaj da malo prečesto dopuste da im domaći talenti ispadnu iz vida. Kada bi sa svojim mlađim pogonima radili kao što se radi recimo u Trešnjevci, njihova bi seniorska liga bila znatno jača i domaće bi igračice više parirale strankinjama.
- Za vrijeme igranja u AIK-u Alviku suigračica ti je bila Janel McCarville koja iza sebe ima bogatu kako europsku tako i WNBA karijeru. Koliko je za tebe kao mladu igračicu značilo što si imala priliku učiti od jedne tako uspješne i iskusne igračice?
- Smiješna je priča kako u početku nisam imala pojma o tome tko je Janel niti kakvu karijeru ima iza sebe. Zato sam ju imala priliku upoznati prvo kao osobu i ona mi je sama pričala o svojim uspjesima. Janel i ja smo se upoznale u AIK-u gdje je ona već bila godinu dana tada kada sam se ja priključila ekipi pod vodstvom trenera Ioannidisa, da bi godinu nakon svi troje prešli u Alvik. Janel mi je u te dvije godine postala mentor, prijatelj i velika inspiracija. Učiti od takve igračice je nevjerovatno iskustvo i dan-danas je teško vjerovati da sam imala tu priliku. Pregled igre koji Janel ima sa pozicije petice je ravan najboljim playmakerima. S obzirom da mi je bila velika pomoć od trenutka kada sam se odlučila košarkašku karijeru nastaviti u Americi, trenutni cilj mi je razviti se u igrača sličnoga kalibra kao Janel. Ona i dalje prati moju igru i trenutno smo jedna drugoj najveći fanovi haha!
- Odlučila si se karijeru nastaviti u Americi gdje uz košarku i studiraš na “The American University”. Možeš li nam reći što točno studiraš i kako izgleda jedan tvoj uobičajni dan tamo?
- Studiram psihologiju i marketing. Na prvu čudna kombinacija no to je ono u čemu uživam. Radni dan mi počinje naravno doručkom haha, pa onda jedno ili dva predavanja, ovisno o danu. Nakon toga kreće priprema za trening, a tu mi je i šansa da se javim svojima jer sam u DC-u 6 sati iza Hrvatske i Zagreba. U dvoranu volim doći ranije tako da imam vremena po potrebi odraditi pripremu sa fizioterapeutkinjom i naravno bandažiranje. Trening traje cca tri sata i nakon toga ide sat vremena teretane. Popodne još možda jedno predavanje i što god je ostalo od dana provedem uz knjigu. To je naravno raspored ako nismo u sezoni i ne putujemo, jer tad se sve malo pomješa.
- Kako gledaš na svoju prvu košarkašku sezonu u Americi i svoje igre?
- Stil igre moje ekipe je poseban u smislu da je pun detalja. Količina informacija koju sam naučila u prvih mjesec ili dva je stvarno iznenađujuća, no taj stil napada je razlog zašto nas je skoro pa nemoguće skautirati. Međutim, kako bi kao brucoš dobila minute, trebalo je sve to pohvatati. Prva je godina, dakle, bila puna učenja i navikavanja na novi sustav igre, a to se vidi i na minutaži. Zadovoljna sam količinom i kvalitetom igre s obzirom na te okolnosti, no također se jako veselim budućim sezonama jer sam sada savladala taj prvi izazov navike na sustav igre. Također sam više nego zadovoljna s ekipom i trenericama i jedva čekam nastavak ovoga što smo ove sezone kao mlada ekipa započeli.
- Sad kada si i sama dio svega toga i uviđaš kako što funkcionira možeš li nam objasniti koja je najveća razlika između NCAA košarke i one u Europi. Koje su prednosti sveučilišne košarke, a što najveći nedostaci?
- Tu opet moram spomenuti resurse. Moja ekipa ima 5 trenerica koje su nam uvijek na raspolaganju, a mi se smatramo pod školu srednje veličine. Uz toliko ljudi koji se brinu za našu ekipu, naše se trenerice mogu u potpunosti posvetiti nama tako da je mogućnost individualiziranog treninga puno veća. Pogotovo ako to usporedim sa poluprofesionalnim klubovima u kojima sam igrala prijašnjih godina gdje igračice dolaze i odlaze, ovdje je norma da ćeš, ako sve bude po planu, u istoj ekipi ostati četiri godine. Iz toga se razloga i radi na tome da postaneš najbolja verzija sebe do svoje zadnje godine, da tada nosiš ekipu, a sve što dođe prije je samo bonus. Naravno, tu ima i manjih nedostataka. Baš s obzirom da sam igrala sa igračicama poput McCarville, čudno je biti jedna od najstarijih u ekipi. Većina cura u mojoj ekipi dolazi iz srednjih škola u Americi gdje nisu imale potrebu razviti pregled igre na koji sam ja navikla. Osobno smatram da mi taj zbroj nedostataka i prednosti daje mogućnost da puno naučim od svojih trenerica i ekipe, a i da ja njih naučim neke stvari i razvijem se u tu najbolju verziju sebe.
- Nakon što je i Amerikom zavladao koronavirus, vratila si se kući, ali za razliku od mnogih tvoji dani u ovoj izolaciji, koja nas je zadesila, su sve samo ne dosadni. Uz online studiranje, koje sada imaš, pokrenula si i jednu hvale vrijednu humanintarnu akciju za pomoć stradalima u potresu koji je pogodio grad Zagreb. Možeš li nam detaljnije objasniti o čemu se zapravo radi?
- Upravo tako. U Zagreb sam se vratila dan nakon što je moj faks objavio online nastavu za ostatak semestra. Po povratku sam se ponovo uključila u rad Udruge Poduzetni, gdje sam volonter već skoro godinu dana. Udruga organizira akciju “Poduzetni za Uskrs” već devet godina no to su uvijek neki oblici radionica. Prvu večer u Zagrebu nas je nekoliko sjelo (svatko kod sebe doma, naravno) da pokušamo osmisliti alternativu, jer učenici osnovnih i srednjih škola koje su stalni sudionici nikako se ne mogu fizički sastati u ovoj situaciji. Novu smo humanitarnu akciju nazvali “Jedno pismo – jedan osmijeh”, a funkcionira tako da osobe velika srca, i koje su u mogućnosti, preko našeg weba i weba Caritasa Zagrebačke nadbiskupije kupuju pisma i čestitke koje izrađuju učenici škola sudionica i šalju starijima i nemoćnima u izolaciji. To je zapravo bio prvotni motiv, da onima koji već tjednima ne smiju primati posjete uljepšamo dane. No, nakon što je Zagreb pogodio potres u dogovoru s Caritasom odlučili smo činiti dobro na dvije strane, pa da sva prikupljena sredstva idu za stradale u potresu. Link za donacije je sada live, ljudi su se počeli javljati, a iako već imamo nekoliko škola sudionica i dalje primamo prijave. Neka osobna ambicija je da u akciju uključim što više sportaša kao Ambasadore Osmijeha. Da akciju promoviraju kako bi što veći broj ljudi za nju čuo i da pismo po pismo uljepšamo dane mnogima! Znači, za sve detalje trk na društvene mreže ili web Udruga Poduzetni!
- Bila si članica mlađih reprezentacija Hrvatske, sjetiš li se tih dana i koje su ti najdraže uspomene iz tog vremena?
- Kada pogledam svoj košarkaški CV, reprezentacija se uvijek ističe i na to sam najponosnija. Sjetim se tih dana vjerovatno svaki ili svaki drugi dan, da, i nadam se i jedva čekam ponovu mogućnost da zaigram za Hrvatsku. Najdraža uspomena mi je prilika da učim od toliko različitih trenera, svaki jedinstven i poseban na svoj način. Pored toga, repka mi je dopustila da se zbližim sa igračicama iz cijele Hrvatske i sada uživam u tome da u koji god grad dođem, vrlo vjerovatno znam nekoga tamo ili u blizini. Ni jedan dres nije kao onaj na kockice!
- Kakvi su ti budući sportski planovi i ciljevi koje želiš ostvariti ?
- Trenutno sam jako fokusirana na sljedeću sezonu. Kao što sam i ranije spomenula, sada kada znam što očekivati jako se veselim mogućnostima koje su pred mojom ekipom. Što se tiče neke daljnje budućnosti, ponovo obući dres reprezentacije je zasigurno cilj. A ono meni najbitnije je da sačuvam tijelo i da college ne bude kraj moje košarkaške karijere, nego jedno od vrijednih iskustava. Vrijeme će pokazati koliko daleko mogu doći, no motiva za rad ne nedostaje!
Krešimir Dabić
Foto: Karla Vreš s glavnom trenericom Megan Gebbia
