Je li plasman među 12 u Evropi uspjeh ili neuspjeh? Ili niti jedno niti drugo? Imali smo tešku skupinu, ali samo na papiru, što je pokazalo samo natjecanje. Križali smo se sa teškom skupinom, ali opet, samo na papiru.
Francuska je priča za sebe, glavni favorit za naslov prvaka Europe, fizički izuzetno moćne, iskusne, ali sa gubitničkim mentalitetom. Valerie Garnier se ponovno pokazala taktički nedoraslom u sukobu sa Marinom Maljković. Iako su Srpkinje tri puta spašavale glavu, u finalu su bile neprikosnovene. Srpska obrana je izludila Francuskinje i još jednom pokazala činjenicu da napad dobiva utakmice ali obrana osvaja prvenstva.
Generalno, Srbija, Francuska i Belgija su pokazale kontinuitet. Španjolska nije uspjela napraviti kvalitetnu smjenu generacija i nadoknaditi izostanak Albe Torens, dok je Bjelorusija najveće iznenađenje prvenstva, “dark horse”. Bosna i Hercegovina je odigrala sjajan turnir, ali njihova košarka nije na razini najboljih, općenito se oslanja na individualnu izvedbu Jones i Gajić, ali one su bile dovoljne za potencijalni nastup na Svjetskom prvenstvu. Slovenija je izgubila “touch” i s obzirom da su su domaćini idućeg prvenstva morat će napraviti dodatan iskorak. Rusija je napravila iskorak, iako je njihov maksimalni doseg plasman među 8. Odigrale su nekoliko odličnih utakmica. Vadeeva i Músina su odlične igračice, ali Rusija plaća dominaciju UGMK, Kurska i Nadežde koje su pune legionarki i gdje ruske igračice ne participiraju dovoljno, te im za nešto više na reprezentativnom nivou nedostaje iskustva. Ista je, zapravo još gora, situacija sa Turskom, a i Češkom, jer USK Praha ali i vrhunski turski klubovi (Fener, Galata…) oslanjaju prvenstveno na strankinje i domaće igračice koje su iskusne ali i na zalazu karijere, osvajaju titule u seriji, ali ostali klubovi nisu dovoljno konkurentni pa posežu za jeftinim strankinja na koje pomognu u borbi za drugo mjesto ili spase od ispadanja, ali ne razvijaju igračice, što se najbolje vidjelo na EuroBasketu. Češka i Turska su igrale groznu košarku.
Hrvatska? Složit ću se sa izbornikom Bralićem da je ovo talentirana ekipa i da je pred njom budućnost. Međutim i nažalost, zbog zatvorenosti naših klubova u lokalne okvire i ne nastupanja u europskim natjecanjima, što loše utječe na razvoj moderne košarke u Hrvatskoj, naša ženska košarka zaostaje za taktičkim postulatima moderne europske košarke.
Sramotna je činjenica da od 100 trenera koji sudjeluju u prestižnoj Euroleague Head Coach Board (EHCB) basketball academy, koju je organizirala trenerska organizacija Turkish airlines Euroleague Hrvatska je predstavljena samo sa jednim trenerom. Moderna košarka, koju su prezentirale reprezentacije Francuske, Srbije ali posebno Belgije sastoji od: kontranapada, sekundarnog kontranapada, ranog napada, pozicijskog napada, specijalnih situacija kod ubacivanja lopte na osnovnoj liniji i bočnoj liniji (BOB i SOB), specijalnih situacija “poslije minute odmora” (ATO) i “završetka utakmice” (EOG).
Obrambeno, osim osnovne obrane, moderna ekipa ima 2-3 načina obrane situacije “pick and roll” ili “pop”, rezervnu obranu (najčešće neka vrsta zone), obranu za promjenu ritma ili stizanja rezultata – neki presing po cijelom terenu sa udvajanjem ili zonski presing i, naravno, jako bitno, obranu od kontranapada ili tranzicijski obranu. Posebno u utakmici sa Srbijom, to je, usprkos porazu, izvrsno prezentirala Belgija. Promjena obrane, iz čovjeka u zonski presingum u zonu, ogledni je primjer. Također, ATO situacije koje su rezultirale poenima nakon zadnja dva time-outa trenera Mestdagha, primjer su micro-managementa košarkaške igre.
Hrvatska igra jako malo od gore navedenih stvari, ali o tome sam već govorio analizirajući igru naših mladih reprezentacija prije dvije godine. Kontranapad funkcionira samo ako Dojkić ili Slonjšak napadnu “coast to coast”, od koša do koša, iskorištavajući najčešće slabo postavljenu u generalno lošu tranzicijsku obranu protivnika. Neki uigrani kontranapad, s linijama kretanja, ja nisam vidio.
Sekundarni kontranapad… Ako ne računamo pas i šut u trećoj sekundi napada, onda od sekundarnog kontranapada ili čak ranog napada nema ništa. Neki kažu to je moderna, brza košarka. Ne, to je run and gun igra koja generalno ne donosi rezultate. Puno me mojih kolega pitalo šta to igra Hrvatska i koji je smisao toga.
U pozicijskom napadu koristimo dvije opcije, pick and roll na strani (generalno sa Slonjšak) ili na sredini (najčešće sa Dojkić). To funkcionira protiv ekipa čiji treneri ili ne naprave dobar scouting ili nemaju nego jednu opciju u obrani sa centrom koji zonira, što otvara opciju ili šuta ili prodora ili asistencije na centra. Međutim, protiv Garnier ili Loje, koji su utjerali Dojkić u lijevo i imali korektnu obranu sa strane pomoći protiv rolera, naš napad nije funkcionirao. Na početku smo otvarali i zabijali otvorene šuteve, ali čim bi protivnik napravio bolji close out i natjerao na šut preko ruke, naš ”šut je stao” i utakmice bismo gubili.
Jasno je da bez “dubine” u igri nema ni “širine”. Mi ne koristimo “post-up” igru, niti centra niti bilo kojeg drugog igrača, već se oslanjamo samo na jedan segment moderne košarke – Pick and roll igru. Srbija, npr. postavlja i centra i četvorku i trojku (Krajišnik, Crvendakić, Vasić, Brooks), Belgija primarno četvorku (Messerman), tjerajući obranu na skupljanje i povratno dodavanje za otvoreni šut (npr. Vasić za Jovanović) ili napadanje close outa (Brooks za Vasić ili Messerman za Mestdagh).
Dojkić je raubana preko svake mjere, tražeći od nje da igra i play makera i da bude egzekutor, Slonjšak slično. Begić je bila neupotrebljena, stajanje u kutu i čekanje šuta nije igra za jednu igračicu koja spada među najbolje četvorke u Europi, o čemu svjedoči i novi euroligaški ugovor. Tikvić je služila samo da pravi blok i rola. Problem, kako ja vidim, je to što da bi napravila blok pomakne se dva metra lijevo ili desno, i ne napravi “gap”, razmak, između sebe i obrambenog igrača. Bilo bi puno korisnije da u blok kreće iz dubine, i stvara razmak i natjera obrambenog igrača da kasni u obrani na picku. Još bolje bi bilo kad bi u blok dolazila preko “ram” bloka. Ali, kako sam već rekao, naša reprezentacija generalno ne spušta loptu u dubinu. Vrijedi i za Cvitković, ali to je sustav kojim repka igra. Neki kažu da je to zato što ”nemamo centra” ali tako smo igrali i sa Režan, pa i sa Ivanković. Za otvaranje post up igre većina reprezentacija je koristila takozvane “cross-screen” ili čak dijagonalne leđne blokove. Mi to ne koristimo.
Obzirom da u igri ne koristimo niti blokove po dubini, niti tzv. pin down, niti stager, niti elevator, ništa što bi olakšavalo bekovima da se oslobode, oni se puno troše na individualnom otvaranju i to onda rezultira umorom i nepreciznosti u odlučnim trenucima. Generalno, u pozicijskom napadu igramo statično i jednoobrazno i to je svakom iole obrazovanijem treneru lako za skautirati i zaustaviti, što su pokazali i Francuska, i Rusija i BiH, ali i Latvija u kvalifikacijama. Aut ubacivanja, situacije poslije time-outa ili specijali za kraj utakmice su nešto nepostojeće u igri reprezentacije, što se posebno pokazalo u odlučujućim trenucima protiv Rusije i BiH.
U obrani igramo pasivnu obranu na bloku s loptom (pick and roll), a imamo agresivne i pokretne centre koji bi mogli iskati, udvajati pa čak i preuzimati. To je danas tendencija u košarci. Sistem igre u obrani je puštanje jednog napadača za kojeg se procijeni da je najlošija napadačka opcija da šutira, jer je to jednom, 2011. donijelo rezultat protiv Španjolske i Albe Torens, ili u prvoj kvalifikacijskoj utakmici protiv Njemačke, ali na EuroBasketu to ne prolazi. Protiv BiH je bilo “pusti 5 da šutira”, s ciljem da limitiramo Jones, ali rezultat nije bio očekivan. Na kraju su se nazabijale i Jones i bh. bekovi, kao i Vadeeva i Musina i ruski bekovi, što govori da je taktika potpuno promašena.
Rezervna obrana ne postoji, zonu ne igramo da promijenimo ritam utakmice, zonski press ništa… udvajanje protiv BiH na kraju utakmice više je djelovalo kao stihijsko nego uigrana opcija. Rusiju i BiH smo mogli i trebali pobijediti. Strah od Vadeeve je neopravdan, jer niti jedna igračica sama ne može pobijediti dobro uigranu ekipu. Isto i sa Jones protiv Bosne i Hercegovine. Fokus mora biti na ekipnoj igri, povjerenju u vlastite snage, a ne u traženju izgovora – ovo su najbolji centri u Europi, ovo je najbolji igrač na svijetu. Uostalom, ako i je najbolji igrač, Jones je samo jedan. Hrvatska je od BiH bolja na svim ostalim pozicijama, to odgovorno tvrdim. Slično i sa Rusijom.
Naša najbolja petorka bila je sa Tadić na playu, Dojkić, Slonjsak, Begić i Tikvić. To je omogućilo Dojkić da se malo odmori u fazi napada, a istovremeno omogućilo da povuče kontru kad se ukaže prilika. Nevjerojatno je da protiv fizički dominantnih centara nismo koristili Premasunac, koja je najveći fighter u ekipi, barem da napravi neki faul… Obrambenog specijalista nismo imali, ali srećom tu je Nika Muhl, koja bi svojom energijom mogla “unakaziti” svakog protivničkog playa.
Statistički pokazatelji jasno govore u prilog ovoga što sam rekao. Šutiramo 40% za 2 poena, što je 0.8 points per possession, dok za 3 sutiramo 31%, što je 0.9 ppp. Samo 12,3 asistencije (Belgija primjerice 22.1, Bosna 18, Rusija 19) te čak 13.8 turnovera po utakmici, što daje omjer 0.9 (gotovo sve reprezentacije imaju preko 1, dakle više asistencija od pogrešaka), jasno ukazuju na nas najveći problem – nema protoka lopte u napadu.
Nejasno je zašto se godinama izbjegavaju Pačkovski i Butina, koje su agresivni i brzi bekovi. Nejasno je zašto iz državnog prvaka nije bilo niti jedne igračice. Nejasno je zašto Bura, Pavić i(li) Molnar nisu niti na širem popisu reprezentacije.
Da zaključim, naša ekipa je ekipa budućnosti, ali igrajući ovakvu košarku, u kojoj tri igraju a dvije statiraju u napadu, naš će najveći uspjeh biti poneki plasman na EuroBasket i eventualno jedna pobjeda. A to je doista premalo za talent koji posjedujemo.
