Ivana Dojkić (22) sjajna je hrvatska košarkašica. Rođena je Riječanka, ali…
– Mnogo puta pročitala sam Riječanka Dojkić, zapravo najčešće me svi i povezuju s Rijekom, odnosno da živim u Rijeci. Međutim ja sam samo rođena u Rijeci, a oduvijek se moj dom nalazi u Poreču.
Kakvo je bilo djetinjstvo u Poreču?
– Djetinjstvo u Poreču bilo je za poželjeti. Roditelji su nam pružali puno pažnje i ljubavi, a svaki slobodan trenutak s nama bili su nekim aktivnostima. More, sunce, svjež zrak svakim danom dobro utječu na tijelo i dušu. Provoditi djetinjstvo na ovakvom mjestu daje osjećaj slobode i ljepote života.
Je li košarka bila prvi izbor sporta?
– Od malih nogu brat Marko i ja smo bili usmjereni prema sportu, s obzirom na to da su oba roditelja sportaši i cijeli život u toj profesiji. Tata je bio trener odbojke, a mama odbojkašica. Nisu nas htjeli preusmjeriti u neki određeni sport, nego su odlučili to prepustiti nama. Košarka je zapravo bila zadnja u redu od svih sportova koje sam probala… prije toga sam trenirala tenis, plivanje, ritmiku i naravno odbojku…
Zašto baš košarka, tko je otkrio vaš talent?
– Do 12. godine paralelno sam trenirala odbojku i košarku, a onda je, po selidbi u Zagreb, odluka pala na košarku. Mislim da je mom karakteru i temperamentu više odgovarala sloboda igre, kontakt, kreativnost što taj sport pruža. Trener koji je najviše omogućio da razvijem svoj talent bio je Željko Ciglar.
Jeste li imali košarkaškog uzora?
– Kao svako dijete imala sam u nekom trenutku uzora, koji se s obzirom na moje odrastanje znao mijenjati. Nisam previše slijedila i bila opterećena s drugim vrhunskim igračima jer sam smatrala da trebam sama izgraditi svoj vlastiti put i identitet. Mogu priznati da mi je najviše u tome pomoglo praćenje Kobea Bryanta i gledanje najveće ikone Michaela Jordana.
Tko vam je bio prvi trener, prvi klub?
– Prvi klub naravno ŽKK Poreč, a prvi treneri Zdenko Marčinko i Nataša Cvijanović.
Rano ste otišli u Zagreb… Zašto baš Dubrava, a ne Trešnjevka ili Medveščak ili netko jači u to vrijeme?
– Trener Edin Hadžić koji je došao u Poreč prepoznao je moj talent i povezao me s tadašnjim trenerom Dubrave Zoranom Jokićem. Oni su imali jako dobru mladu generaciju s perspektivnim igračicama. Za mene je njegov poziv značio puno i bila sam sretna da kao djevojčica tada mogu prvi put nastupati na prvenstvu Hrvatske.
Kako ste se tada snašli u Zagrebu… Gdje ste stanovali, gdje ste se hranili?
– Dolazak u Zagreb na poziv mog brata u Cedevitu za mene i moju obitelj bio je veliki preokret i izazov u životu. Zbog posla otac je trebao ostati u Poreču, a majka se s nama preselila u Zagreb. Mislim da je to bilo za brata i mene od velike važnosti. Ipak je sva ta prilagodba škole, treninga i života bila puno jednostavnija u takvim uvjetima života. Živjeli smo na Trešnjevci, a majka se brinula o svemu pa tako i o prehrani.
Sa samo 16 godina odlučili ste se za Celje?
– Nažalost, ekipa Novog Zagreba u kojoj sam ja tada bila tri godine prekida svoja ulaganja u klub i smanjuje ambicije. U tom trenutku odlučila sam da na poziv Celja i njihova trenera karijeru dalje nastavim u Sloveniji. Oni su odlično već godinama radili s mladim igračicama, igrali slovensku i regionalnu ligu, te moji roditelji nisi trenutka dvojili oko toga. Međutim, ja sam vezana za Zagreb sljedeće dvije godine jer moram završiti i maturirati u sportskoj gimnaziji.
Iz Slovenije odlazite, sa samo 18 godina, u Rusiju, u Spartak iz Moskve koji je u to vrijeme izuzetno jak.
– Nisam ni trenutka razmišljala o odlasku u Rusiju. Kao mladoj igračici te dvije godine igranja u Rusiji zaista su bile veliko iskustvo. Iako je Moskva kao grad posebna, moj život se najviše odvijao na treninzima, utakmicama i putovanjima te nisam puno imala vremena uživati u ljepotama tog grada. Društvo i slobodno vrijeme također su bili povezani s igračicama iz kluba.
Kako je bilo igrati u Rusiji gdje su putovanja bila poprilično duga?
– Najduže putovanje bilo je do Krasnojarska – pet sati, ali avionom. Ni to nije bila tolika prepreka koliko činjenica da smo putovali u četiri vremenske zone. Upravo zbog tih dalekih putovanja, snijega i jake zime prvenstvo u Rusiji je jedno od najzahtjevnijih.
Kakav je status imala ženska košarka u Rusiji?
– Ženska košarka u Rusiji ima dugu tradiciju i povijest te je iz tih razloga dosta i praćena u svakom smislu te riječi.
Jeste li uspjeli naučiti ruski jezik?
– Da, jako sam sretna da sam imala priliku naučiti ruski jezik i njihovo pismo ćirilicu.
Jeste li ondje zavoljeli neke njihove običaje, hranu ili piće?
– Imala sam priliku provesti novogodišnje praznike s jednom ruskom obitelji te upoznala njihove običaje i pripremu hrane za blagdane koja je stvarno bogata i raznovrsna. Najviše sam zavoljela kavijar.
Poslije Rusije trebali ste u Tursku?
– U Turskoj sam bila u pripremnom periodu za nadolazeću sezonu, međutim zbog spleta okolnosti i mog nezadovoljstva otišla sam i na polusezoni potpisala u Mađarskoj.
Kakvi su daljnji planovi… Mađarska ili nešto drugo, novo?
– S obzirom na to da imam jako dobru sezonu iza sebe kako u klubu tako i reprezentaciji, otvorila mi se mogućnost da pregovaram s jako uspješnim klubovima.
U reprezentaciji ste od kadetskih dana pa sve do seniorskih. Može li hrvatska ženska košarka u skorije vrijeme napraviti jedan veći iskorak. Koliko je realno osvojiti medalju na Europskom prvenstvu?
– Vjerujem da hrvatska ženska košarka ima potencijala za neke veće uspjehe, a to se naročito vidi ponovnim dolaskom trenera Bralića na mjesto izbornika. Realnost kreiramo mi sami, zbog toga smatram da je sve moguće na Europskom prvenstvu.
Biste li voljeli jednog dana zaigrati u WNBA ligi?
– Naravno da bih htjela zaigrati i već sam imala prilike ove godine, ali s obzirom na nove okolnosti nije došlo do realizacije toga. Nemam neku posebnu želju vezane za neki klub u WNBA…
Čime se bavite u slobodno vrijeme?
– Osim što svakim danom treniram, volim se prošetati s meni dragim ljudima uz more, upoznavati ljepote mog kraja i čitati knjige.
Imate li neki zanimljivi hobi?
– Moj hobi je fotografiranje prirode i njezinih ljepota.
Koliko često provodite vrijeme na plaži, naravno kada nema sezone… jeste li osoba koja se voli satima sunčati na plaži ili ste više za brzo kupanje pa u hladovini na piće?
– Vrijeme na plaži tijekom ljeta najviše provodim vikendom, kad manje treniram. Obožavam sunce i more, sve što se veže uz to.
Kako stojite sa školovanjem?
– Započela sam studirati na Dobi, ali dok sam bila u Rusiji, morala sam zamrznuti školovanje zbog predugih i zahtjevnih putovanja, čestih utakmica. Plan mi je ove godine nastaviti sa studiranjem.
Kada ste daleko od kuće, zbog igranja u inozemstvu, s kim se najčešće čujete?
– Najčešće s roditeljima i bliskim osobama.
Društvene mreže…da ili ne, koje i koliko često?
– Nisam baš velika ljubiteljica društvenih mreža, ali smatram da je to dio današnje realnosti. Provodim malo vremena na njima, a najviše od toga na Instagramu.
Sportašice obično vole izvan dvorane nositi casual odjeću, no nose li se koji put večernja haljina i štikle?
– Naravno da kao djevojka želim uživati u onim stvarima koje čine ženstvenost, tako da volim obući haljinu i štikle… najviše ljeti.
Biste li se oprobali u modelingu, kao manekenka ili fotomodel?
– O tome trenutačno ne razmišljam previše, ali ako mi se pruži prilika za sportski modeling, zašto ne.
Damir Mrvec/MAX
Foto: Ivana Dojkić
