Iva Slišković spada u red najboljih hrvatskih košarkašica koja je svoje vrijednosti dokazala diljem Europe. Akademski obrazovana dokaz je kako vrhunski sport i osobno intelektualno usavršavanje mogu ići zajedno ako se sve dobro isplanira. Godinama svoj inozemni rejting podiže u nacionalnim prvenstvima Španjolske, Mađarske, Italije i Francuske, zapravo u najjačim europskim ženskim košarkaškim ligama, ali i na europskoj klupskoj i reprezentativnoj sceni. Svojedobno je sa španjolskim Rivasom bila viceprvakinja Europe u elitnom europskom klupskom natjecanju EuroLigi, a ove sezone sa svojim francuskim klubom Landes Basket uspješno igra EuroCup i liderica je svoje ekipe. Bila je sudionica Olimpijskih igara u Londonu 2012. Na EuroBasketu 2015., igranom u lipnju u Mađarskoj, bila je i prvo ime naše reprezentacije, koja je unatoč velikim problemima sa ozljedama ključnih košarkašica ipak izborila 12. mjesto u Europi. Iva je bila najbolja sa 13.1 košem prosječno po utakmici, 5.3 skoka i 3.1 asistencijom. Pouzdana je igračica i svaki trener može na njezinoj centarskoj igri graditi sigurnu koncepciju jer Iva će uvijek dati od sebe svoju standardno dobru šihtu. Rijetko kad podbaci pa je stoga kao grom iz vedra neba odjeknula vijest da ove 192 cm visoke Hercegovke, rođene 4. rujna 1984. u Zagrebu, neće biti u reprezentaciji Hrvatske u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 2017. u Češkoj.
– Izbornik Turić je i ove godine računao na tebe, no ti si se zahvalila na pozivu u reprezentaciju. Zašto?
– Mislim da je došlo vrijeme za mlađe generacije. Iskreno, godine su učinile svoje. Ja sam se istrošila kao sportaš, a volje, inspiracije i motivacije za boriti se sa vjetrenjačama u reprezentaciji, misleći pritom na neorganizaciju u našim nadležnim institucijama, je sve manje.
– Je li to definitivan oproštaj od reprezentativnog dresa ili…?
– Trenutno da, ali vrata nikad ne zatvaram, jer tko zna što donosi budućnost.
– Koje su ti najljepše uspomene iz reprezentacije?
– Prošla sam tolike uzraste reprezentacija, praktički sam odrasla uz repku, te mogu reći da putovanja i upoznavanje različitih kultura, gradova i ljudi koje upoznaš na tom putu su definitivno najbolje što reprezentacija nudi.
– Na EuroBasketu 2015. ste, unatoč mnogim ozljedama, bile 12. u Europi. Kako ocjenjuješ taj plasman? Je li to realna pozicija hrvatske košarke u Europi?
– To je, nažalost, naša realnost. Teško je govoriti o teorijama i tome šta bi bilo kad bi bilo. Uvjerena sam da smo bili u punom sastavu da bi to drugačije izgledalo. Međutim, jedno su želje, dok je tužna realnost da nemamo mladih generacija sa kojima se radi i na koje bi već sad trebali ozbiljno računati. Podmladak koji bi već trebao biti infiltriran u našu seniorsku reprezentaciju.
– Hoćemo li se bez Ive Slišković uspjeti plasirati na EuroBasket 2017. u Češkoj?
– Koga nema bez njega se može. Uvjerena sam da će se cure plasirati na EP 2017 bez ikakvih problema.
– Trenutno si u Francuskoj u Landesu i dokle misliš igrati klupsku košarku? Kakvi su ti sportski planovi?
– Ove sezone sam htjela igrati EuroCup pa sam se odlučila za Basket Landes, a što se tiče igranja klupske sezone dok kod bude bilo motivacije,volje i želje – mislim igrati.
– Gdje si god bila (igrala) ostavljala si uvijek lijepe tragove za sobom. Igrala si u velikim europskim klubovima – Euroleasing Sopron (Mađarska), španjolskim klubovima Real Club Celta Vigo, potom kratko Rivas Ecopolis, pa Perfumerias Avenida gdje doživljavaš ozljedu križnih ligamenata. Potom nakon ozljede slijedi povratak te Slovačka i Rucon Spisska Nova Ves, pa francuski Angers Basket, talijanska Familia Schio i sad opet Francuska i Landes Basket. Gdje ti je bilo najljepše?
– Imala sam tu sreću da sam igrala u dobrim europskim klubovima, a Vigo u Španjolskoj je možda najljepše iskustvo. Nakon provedene sezone već sam se počela osjećati kao kod kuće. Prava je šteta što je svjetska financijska kriza srozala nivo europske, a pogotovo španjolske košarke, i samim time uništila manje klubove kao što je Vigo.
– Koje si sve naslove osvojila po Europi?
– Relativno kasno sam počela sa igranjem profesionalne košarke radi fakulteta u Americi. Prije toga sam osvojila kup i prvenstvo Hrvatske sa Croatijom. Zatim Prvenstvo i Kup Mađarske, te drugo mjesto sa Rivasom u EuroLigi, a i Kup i prvenstvo Italije.
– U Hrvatskoj si nekako uvijek bila vezana za Trešnjevku mada si dijete Dubrave gdje si i napravila svoje prve korake?
– Nakon tadašnje Montmontaže bila sam u Croatiji prije odlaska u Ameriku.
– Sjeća li te išta posebno na hrvatsku žensku košarku?
– Kad sam ja počinjala svoj košarkaski put, u Hrvatskoj košarci se puno više radilo na razvijanju igrača te je bila veća konkurencija.
– Kakva je današnja hrvatska ženska košarka i koje su razlike između nje i europske košarke?
– Razlika je u ulaganju u mlade generacije, u disciplini i radu sa istima. Mislim da je situacija i prije krize u ženskoj košarci bila na nultom nivou, a poslije krize se srozala na niske grane. Čast iznimkama, ali se jako malo radi sa mladim igračima i oni su prije svega tehnički nepotkovani osnovama košarke tako da se teško poslije može očekivati od njih puno. Naravno osim ako nisi neki izvanserijski talent, ali i takve pojedinke danas bez rada teško mogu daleko dogurati.
– Kolika je šteta što niti jedan hrvatski klub ne igra europska klupska natjecanja (EuroLigu ili EuroCup)?
– Upravo nedostatak rada a nastavno na to i napredovanja koje velika natjecanja kao EuroLiga ili EuroCup donose je ključno za razvoj igrača. Jer bez obzira koliko velik talent netko bio, ako igraš u klubu gdje si dostigao sve domete koje igrač može, nema mjesta za napredak te igrač stagnira. Stoga smatram da bi u danjašnje vrijeme mladim talentiranim igračicama bolji izbor bio odabir nekog kluba izvan Hrvatske, jer time će definitivno dobiti bogatije igračko iskustvo i napredovati.
– Na svom razvojnom putu bila si i u Americi. Što ti je Amerika dala kao košarkašici? Je li dobro da europske košarkašice idu tamo?
– Amerika mi je dala uvid u drugačiju košarku – fIzikalniju, atraktivniju i bržu. Prisilila me da kao igrač i kao osoba odrastem jer si tamo prepušten sam sebi. Dodatni plus je i to što je završavanje fakulteta i stjecanje diplome bilo lakše, jer je sve organizirano prema potrebama sportaša.
– Imaš fakultet, imaš zavidnu sportsku karijeru, hoćeš li još ostati u košarci? Vraćaš li se u Zagreb ili pak u Hercegovinu odakle su tvoji roditelj? (tata iz Širokog, mama iz Čitluka, ako se ne varam).
– Nisam još sigurna kako će se stvari odvijati nakon završetka karijere, ali vjerujem da bi htjela raditi u struci (međunarodni odnosi). Što se tiče mjesta življenja, Zagreb bi bio moj odabir, ali to se nikad ne zna.
– Imamo informaciju da se radi obiteljska kuća u Mokrom kod Širokog. Znači li to da bi Iva mogla uskoro u bračne vode i, možda, stalno živjeti u Hercegovini, otvoriti neki košarkaški kamp za djevojke, a to je podneblje Bogom dano s mnogo djevojaka sa košarkaškim fizičkim predispozicijama?
– Vidim da ste dobro informirani. Kuća se polako gradi, a što se tiče bračnih voda to morate pitati moju bolju polovicu. Što se tiče kampa – iskreno nisam razmišljala o ostanku u košarci nakon završetka karijere, ali ništa nije isključeno.
– I za kraj svatko tko košarku voli i želi je igrati želi čuti poruku iz usta Ive Slišković. Što je najvažnije za uspjeh?
– Nema tu neke pretjerane filozofije. Uspjeh ne dolazi sam po sebi već je potrebno puno reda, rada i odricanja. Dug je to i mukotrpan proces, te je najvažnije u svemu tome imati podršku od tvojih bližnjih i ne zaboraviti uživati jer košarka je “samo igra”.
Iva Slišković je danas veliko priznato i poznato ime u europskim okvirima ženske košarke. Srećom još uživa u košarci kao i onda kada je kao trinaestogodišnja djevojčica zagrebačke Dubrave tamo napravila svoje prve košarkaške korake na nagovor svog susjeda, zaljubljenika u košarku, koji je primjetio njezine fizičke predispozicije što su ih kasnije brusili i najviše na njen košarkaški razvoj utjecali treneri Zoran Jokić, Dean Nemec i Dejan Koronsovac.
Tihomir Begić
Foto: Iva Slišković na EuroBasketu 2015 u Mađarskoj / fibaeurope.com
