Iva Brkić: Nitko me nije nazvao i rekao ti više ne trebaš

Kakva je na parketu, takva je Iva Brkić (ex Ciglar) i u ovom intervjuu. Uporna, britka i konkretna. Rekli bismo i precizna kao što je precizno pogađala protivničke koševe. I to sa udaljenosti trice. Otvorenost i iskrenost, koje je jasno pokazala i u ovom razgovoru, ljudske su vrline koje su svojevrstan štit od nepravde, zavisti i (hrvatskog) jala, ali i svojevrstan lijek za ozdravljenje. U konkretnom slučaju ozdravljenje hrvatske ženske košarke, a bez jasne dijagnoze do tog ne može doći. Evo zanimljivog razgovora s našom bivšom reprezentativkom i olimpijkom Ivom Brkić koja svoje košarkaške dane provodi u prelijepom baskijskom San Sebastijanu u dresu IDK Gipuzkoe.

– Kada si i gdje načinila svoje prve košarkaške korake?

  • Pored tate trenera, uvijek se šalimo da je to bilo još dok sam bila kod mame u trbuhu, a onda čim sam prohodala tata me vodio na svoje treninge. Prve ozbiljnije korake sam započela u OŠ Eugena Kvaternika i ŽKK Medveščaku.

– Karijeru si započela u Medveščaku i odatle otišla na studiranje u Ameriku. Studirala si i igrala za Florida International University. Prisjetiš li se nekada tih dana provedenih u Americi i koliko je iskustvo stečeno tamo utjecalo na daljnji razvoj tvoje karijere?

Iva Brkić u dresu španjolskog prvoligaša IDK Gipuzkoa iz San Sebastiana
  • SAD je domovina košarke i neke stvari koje tamo naučite teško da možete igdje drugdje. Igrala sam na dobrom sveučilištu i mislim da su mi te četiri godine omogućile da košarkaški sazrijem i da mi kao profesionalcu bude lakše. Drugo, tu je i vrhunsko formalno obrazovanje koje sam stekla na fakultetu što je veliki kapital za budućnost i život nakon košarke. 

– Nakon povratka iz Amerike započinje tvoja inozemna karijera kao profesionalne igračice. Gdje si sve igrala u inozemstvu, osvajala naslove i gdje ti je bilo najdraže igrati?

  • Bila sam u Celju, a potom sam otišla u mađarski Szeged. Nakon toga jednu sezonu provela sam u Rusiji u Sankt Peterburgu, no već sam se iduće sezone vratila u Mađarsku, ali u Györ. To je bila jedna od mojih najboljih sezona, postali smo prvaci Mađarske nakon što smo u finalu pobijedili favorizirani Sopron. Proglašena sam najboljim igračem prvenstva i otišla sam sljedeće sezone u francuski Perpignan. Onda sam naivno povjerovala u projekt Novog Zagreba i stigla doma nakon godina po Europi, ali sam bila prisiljena otići već na polusezoni i potpisala za Sopron. Možda i najveći klub za koji sam igrala i tamo sam provela tri sezone. Dva fronta, Euroliga i jako prvenstvo, uvijek visoka očekivanja. Sada sam ovdje u Španjolskoj u IDK Gipuzkoa. 

– Trenutno  si u Španjolskoj, drugu sezonu braniš boje baskijske IDK Gipuzkoe. Jesi li se priviknula na život u Španjolskoj i kako gledaš na ostvarene rezultate tima u ovoj sezoni?

  • Španjolska je vjerojatno najbolja zemlja u kojoj sam živjela, možda mi je žao što ovdje nisam bila ranije, nego tek na kraju karijere, ali tako je moralo biti. Što se rezultata tiče, mi smo ponovno svoj cilj ostvarili. Ušli smo u playoff i plasirali se u Kup Kraljice. IDK je relativno mali klub, ali sada već stabilan prvoligaš i treću sezonu za redom igra playoff.

– Je si li zadovoljna svojim igrama u ovoj sezoni?

  • Općenito sam zadovoljna, ali isto tako znam da uvijek može bolje.

– Što smatraš najvećim uspjehom svoje kaijere?

Iva Brkić: Za mene je uspjeh to što sam uspjela povezati majčinstvo i profesionalnu karijeru.
  • Pa sama činjenica da sam igrala u Top klubovima, da sam igrala Euroligu godinama, već je veliki uspjeh. Bila sam na OI 2012 i taj naslov prvaka s Gyorom – vjerojatno dva momenta koja ću pamtiti dok sam živa. Također, za mene je uspjeh to što sam uspjela povezati majčinstvo i profesionalnu karijeru.

– Sudjelovala si na OI 2012. u Londonu što to znači za tebe?

  • Danas mi to izgleda kao neki san. Čudesan trenutak, ponekad ne mogu vjerovati da smo bile dio te velike priče. Danas me tuga uhvati kad vidim gdje smo.

– Imaš li neki neostvareni košarkaški san ?

  • Žalim za medaljom s Hrvatskom na Eurobasketu, bile smo jako blizu 2011. Da smo zadržali kontinuitet možda bismo imale još koju priliku, odlazak na Final 4 Eurolige i možda pokušaj u WNBA, ali sad je gotovo s time.

– Pratiš li danas našu  košarku i kako komentiraš trenutno stanje u njoj?

  • Pratim nažalost. Što da kažem? U ovom životnom razdoblju kad sam postala majka najviše me žalosti da mi druge zemlje pružaju mogućnost daljnjeg igranja, dok mi Hrvatska u ovom trenutku to ne nudi. Da smo samo prije nekoliko godina imali euroligaše i ekipe u Eurocupu, a sada ekipe više ne mogu niti regionalnu ligu igrati. Kada čujem kako su probleme sponzora, manjka novca, trenerskog kadra i djece riješile neke druge zemlje, onda me uhvati još veća tuga, jer vidim i znam da je moguće, ali kod nas se i dalje događa erozija košarkaških struktura na svim razinama. I zastrašujuće je da se ništa ne događa, niti itko za to odgovara. Mlade talente sam vidjela u Hrvatskoj, znam da ima sredina koje se bore na sve načine da održe žensku košarku na životu, ali bez prave podrške nadležnih i odgovornih bojim se da se bore s vjetrenjačama. 

– Dva uzastopna kvalifikacijska ciklusa reprezentacija nije uspjela izboriti Eurobasket, kako gledaš na budućnost naše ženske košarke i imamo li potencijala u skorijoj budućnosti vratiti se na najveće smotre?

  • Iskreno, voljela bih da bude bolje, ali mislim da će biti još gore. Nema sreće ni u muškoj košarci više, a zbog toga će sada još teže biti ženskoj. Uvjerena sam da smo se mogle plasirati na oba Eurobasketa. Sustav natjecanja za razliku od muške košarke išao nam je na ruku. Uz dužno poštovanje svima smatram da već nekoliko godina i ciklusa hrvatska ženska reprezentacija ne igra u najjačem sastavu. Postoji barem još pet-šest iskusnih vrhunskih aktivnih igračica koje bi trebale biti dio reprezentacije. Nekada su bile, ali zašto nisu mogu samo nagađati, a nisam dobila dojam da su se svojevoljno oprostile. Ne mogu govoriti u ime drugih, ali recimo otkad sam rodila, mene nikada nitko iz HKS-a nije nazvao i rekao ‘ti nam više ne trebaš’ ili ‘imamo drugačije planove’. U civiliziranom svijetu je običaj da vas netko nazove i kaže ‘ne računamo na tebe’. Zašto nisam mogla igrati za svoju zemlju nakon što sam rodila ni danas ne znam. Više nije niti važno, ali znam da imamo individualnu kvalitetu za plasman na Eurobasket. Za nacionalnu selekciju igra ono najbolje što država ima na raspolaganju, ako imaju 35 ili 40 godina ili su majke – nebitno. Osim valjda u Hrvatskoj.

– 2016. godine uplovila si u bračne vode te postala i majka što je zasigurno najsretniji trenutak u životu svake osobe ali i velika promjena u životu. Kako usklađuješ  sve te obveze u životu trenutno?

  • Velika su to odricanja cijele šire obitelji. Ponekad se sama sebi čudim kako sve uspijevamo, ali moja Barbara i ja već smo drugu sezonu u San Sebastianu. Nije uvijek lako, ali imam veliku podršku i u klubu i od obitelji.

– Bila si dio Fibinog Time – Out projekta koji za cilj ima integraciju igrača na tržište rada i pripremiti ih na život nakon karijere. Možeš li nam opisati  taj projekt iz svog kuta gledanja i koliko takva vrsta projekata znači za profesionalne igrače  i igračice?

  • Bilo je to jedno predivno iskustvo gdje sam upoznala divne ljude iz košarkaškog svijeta i njihova iskustva. Što se tiče same edukacije, imala sam priliku naučiti nešto više o sebi i kako napredovati, kako upravljati sportskim organizacijama i eventima. Jedan jako zanimljiv projekt koji je osvijestio potrebu educiranja sportaša za karijeru koja slijedi nakon one sportske.

– Što bi voljela raditi nakon karijere?

  • Voljela bih ostati na neki način povezana sa sportom, na koji točno – nisam još definirala.

– I za kraj .. imaš li neku poruku i savjet za mlade igračice?

  • Da budu strpljive i predane svom cilju. Da nikada ne zapostave školu i formalno obrazovanje, da pokušaju studirati uz košarku, jer sve se može. Da ne posustaju unatoč nepravdi, omalovažavanju ili nečijem nemaru. Mlade cure moraju znati da njihovo vrijeme dolazi i da im je cijeli svijet na dlanu, a pogotovo EU. Za mene u karijeri nije bilo ništa ljepše nego obući sveti hrvatski dres, ali ovdje im poručujem, cure idite slobodno u svijet, bez grižnje savjesti, ono što ne možete dobiti u Hrvatskoj slobodno i hrabro tražite drugdje.

Foto: Iva Brkić u prodoru / Snimio: L.Garcia

Razgovarao: Krešimir Dabić