Inja Butina prvo je ime naše juniorske reprezentacije koja je prošlog ljeta u Vinkovicima i Vukovaru svojim igrama, i s U18 reprezentacijom pod njezinom igračkom dirigentskim palicom, Hrvatskoj osigurala da se Dojkić, Slonjšak, Kelava i ostale cure, koje iz kadetskog uzrasta prelaze u juniorski, i sljedećeg ljeta natječu u najjačoj europskoj diviziji. A status nije bilo lako sačuvati, ali je Inja, uz svesrdnu pomoć Chiabov, pokazala najviše kad je najviše i trebalo. Porazgovarali smo s njom nakon njezina prelaska iz Novog Zagreba u Trešnjevku i infarktne utakmice A1 lige protiv Medveščaka, koju je Trešnjevka izgubila u produžetku.
Inja Butina je reprezentativka koja je imala najbolji učinak na Europskom U18 prvenstvu, koje se održavalo u našoj zemlji, (15.6 koševa po utakmici, 3.6 asistencija i 3.3 ukradene lopte). U devet utakmica i 289 minuta, provedenih na parketima Vinkovaca i Vukovara, (od mogućih 360), Inja je zabila 140 koševa. Bila je sveukupno treći najbolji strijelac tog prvenstva i druga po “ukradenim loptama”. Razgovarajući s njom upravo smo krenuli od tog prvenstva.
– Kako je bilo na Europskom prvenstvu U18?
– Ekipa je bila i vise nego odlična – bez svađa i prepirki. Zajedno smo se sve družile i nije bilo odvajanja, a rezultat ne mogu reći da nije mogao biti bolji kada je mogao. Domaćini i navijači su bili odlični i puno su nam pomogli na utakmicama. Bilo je jako puno ozlijeda i bolesti u našoj reprezentaciji te nas je to još više potkopalo ali, eto, cilj je ostvaren i na kraju je sve ispalo kako se i očekivalo!
– Jesi li zadovoljna svojim igrama?
– Ja sam, ‘ajmo reći, zadovoljna svojom igrom, ali moglo je to biti puno bolje. Pogotovo na nekim jačim utakmicama. Ali, sve u svemu je ok!
– Kako si proživljavala tu infarktnu borbu protiv Slovačke za opstanak Hrvatske u A Diviziji?
– Nisam baš mislila da ćemo se dovesti u tu situaciju da će nam plasman te opstanak na europskom prvenstvu ovisiti o zadnjoj utakmici. Bilo je jako napeto i bila je to zadnja utakmica te je jako teško bilo igrati i nama i njima. Borile smo se i to je na kraju rezultiralo pobjedom. Zasluženom pobjedom!
Inja, koja je rođena 25. rujna 1995. godine, kao petnaestogodišnja djevojčica bila je u sastavu do sada najbolje reprezentacije Hrvatske – one kadetske koja je u Grčkoj 2010. postala viceprvakinjama Europe. Te godine nije puno igrala ali je i tada skrenula pozornost na sebe u 45 minuta ukupnog nastupa i 10 koševa. Vidjelo se da bi od te male nešto moglo biti. Na slijedećem prvenstvu Europe, onom za juniorke u Bukureštu, trener Ciglar opet ju je pozvao. Minutaža joj se popela na 80, zabila je 32 koša ukupno i bila naša sedma reprezentativka po učinku.
– Kao članica te generacije hrvatskih cura 1994., koje su kao kadetkinje bile viceprvakinje Europe a i kao juniorke Hrvatskoj vratili A juniorski europski status, možeš li usporediti te dvije generacije s kojima si igrala europska prvenstva?
– Ne može se to nikako usporediti, pogotovo onu godinu kada smo osvojile drugo mjesto u Europi. To je bio jedan od ljepših trenutaka u mom životu. Nismo mislile da ćemo tako daleko dogurati, ali trud i rad se isplatio. Sa generacijom 1994 mi je bilo odlično pogotovo jer sam se nalazila u vrlo perspektivnoj selekciji i mogla sam učiti i igrati košarku sa sigurno najboljim curama u Hrvatskoj. Nisam puno igrala, ali lijepo je bilo uopće biti dio te i takve reprezentacije! U Rumunjskoj smo mogle puno više napraviti ali, eto, očito se nije sve poklopilo kako treba ali i to je najbolji uspjeh juniorki Hrvatske na jednom europskom prvenstvu.
– Iz Croatije, gdje si bila jedna od nositeljica igre, otišla si u Novi Zagreb i nisi tamo puno igrala?
– Pa igrala sam ja A2 ligu, juniorsku i tu i tamo A1. Bilo je puno cura na mojoj poziciji, a i općenito je bilo puno cura u ekipi tako da sam se trebala izboriti za svoje minute na parketu što sam na kraju i uspjela.
– Smatraš li tu godinu u Novom Zagrebu na neki način izgubljenom ili ti je koristila u tvom košarkaškom rastu?
– Ne smatram je izgubljenom jer sam trenirala sa odličnim igračicama i učila sam od najboljh, kako od Sandre Mandir pa sve do Mirne Mazić, Leilani Mitchell, Latoye Williams itd. Bila je to jedna od lijepših godina s obzirom na to da smo osvojile Kup i prvenstvo Hrvatske. Iskreno mislim da sam napredovala ali, naravno, puno još moram trenirat i učit da bi postigla neki vrhunski nivo igranja.
– I onda si ipak odlučila otići iz Novog Zagreba. Zašto si odabrala Trešnjevku?
– Pa Trešnjevku samo prvenstveno odabrala zbog načina rada te ekipe. Trener Dean Nemec odlično radi i način rada općenito mi se sviđa. Ekipa je manje-više poznata, slažemo se jako dobro, kako na terenu tako i izvan njega. Jako smo mlada ekipa ali ima tu i iskustva. Prvenstveno mislim na Emanuelu Salopek, koju sam donedavno gledala na televiziji, a sad igramo zajedno u ekipi, a ona je prošla kroz sve uzraste reprezentacije Hrvatske te nastupila na Olimpijskim igrama i Saru Plavljanin, koja je igrala u Americi. Sjajno cure vode ekipu te sam jako zadovoljna.
– Što očekuješ od ove sezone u dresu “zelenih” s Trešnjevke?
– Ove godine očekujem, tj. sigurna sam, da možemo doći do play-offa samo treba naporno raditi, truditi se ali i, naravno, treba tu i sreće i da sve prođe bez ozljeda. Vjerujem u ovu ekipu jer znam da možemo, naporno treniramo i mislim da ne bi trebalo biti problema.
– Kakvi su ti budući planovi ?
– Moji budući planovi su veliki. Cilj i san mi je otići igrati košarku u Ameriku na college. Želim se okušati i vidjeti kako tamo sve funkcionira, naravno napredovati i vratiti se u Hrvatsku još bolja, a za sve ostalo ima još vremena!
Sretno, Inja, ma gdje krenula. Nema ni najmanjih dvojbi da će svojom upornošću i odgovornim odnosom i prema igri i prema suigračicama i prema treneru i prema suparnicama ostaviti pozitivan trag za sobom. A to mogu samo najbolji.
Foto: Inja Butina / Snimio: fibaeurope.com