Emilija Podrug je prava košarkaška enciklopedija. Malo je koja košarkašica ostala toliko dugo u profesionalnim košarkaškim vodama i malo koja je promijenila toliko europskih klubova i s njima postizala zapažene rezultate i u nacionalnim prvenstvima europskih zemalja u kojima je igrala, ali i u najelitnijim klupskim europskim natjecanjima. Upravo zbog svega toga zajedno smo, ekskluzivno za naš portal, “prelistali” jednu bogatu sportsku karijeru kojoj je Emilija na kraju ove sezone odlučila staviti točku. Točku na igračku karijeru.
– Kada si počela trenirati košarku i gdje si sve do sada igrala ?
- Počela sam sa 16 u Splitu kod Rade Kapetanovića i poslije prešla u Montmontažu kod Deana Nemeca koji mi je puno pomogao u napretku. Poslje toga bila sam u Vigu, Faenzi, Mondevillu, Parmi, Mizo Pecsu, Gdynii, Salamaci, Nantesu (2x), Challesu, Lyonu, Villeneuve-d’Ascq, Toulouseu, Piešťanské Čajky i Pinkk Pecsu.
– Što smatraš najvećim uspjehom svoje karijere?
- Prvensto Poljske 2 puta sa Gdyniom, osvojeno prvenstvo sa Montingom, finale sa Pecsom i finale Eurocupa sa Villeneuve d’Ascqom, te dva zlata i jedno srebro na Mediteranskim igrama sa reprezentacijom.
– Godinama traješ na vrhunskom nivou što ti je dalo motiv i snagu da se tako dugo zadržiš u europskom vrhu?
- Uvijek sam imala taj natjecateljski duh, bilo u košarci ili kartama ili bilo kakvom natjecanju. Našla sam se u košarci koja mi je puno pomogla kroz život i što je najvažnije voljela sam je tada, volim je i sada i uvijek ću je voljeti.
– Igrala si brojnim klubovima i različitim zemljama, gdje ti je bilo najljepše živjeti i igrati?
- Definitivno Španjolska, volim njihovu košarku i način kako se igra.
– Možeš li od trenera s kojim si surađivala kroz karijeru izdvojiti neke za koje smatraš da su najviše utjecali na tvoj košarkaški razvoj i pridonijeli tako uspješnoj karijeri?
- Pa definitivno u Hrvatskoj je počelo sa Radom Kapetanovićem, ali ponajviše Deanu Nemecu i njegovim treninzima svako jutro u 7. Uffff kad se toga sjetim, majko moja! Poslije sam imala trenere koji su mi dali moju slobodu i da iskoristim na terenu onu kvalitetu koju imam. Tu su bili Aldo Corno, koji je odličan trener, koji je sa Comom osvojio Euroligu, pa Buffard koji je isto osvojio par puta Euroligu i Ratgeber iz Pecsa, koji je i dan danas ikona ovdje u Mađarskoj.
– Ove sezone si u Mađarskoj u Pinkk Pecsu. Kako gledaš na do sada ostvarene rezultate tima u sezoni i koji je cilj kluba do kraja sezone?
- Pa eto ova sezona je više bila usluga čovjeku koji vodi ovaj klub i ima mlade cure. Kad sam bila u Mizo Pecsu on mi je bio klupski menadžer, pa sam na nagovor njega došla. Situacija u klubu nije baš najbolja, zbog toga su i rezultati slabi. Cilj do kraja sezone je pokušati izboriti opstanak u ligi.
– Igraš svoju posljednju sezonu kao profesionalna igračica.Jesi li zadovoljna ostvarenim u karijeri? Imaš li nekih neostvarenih ciljeva i koji su planovi za budućnost? Ostaješ li u košarci i nakon karijere?
- Mogu reći da jesam. Bilo je uspona, padova, sreće, suza, ali na kraju dana shvatim koliko sam sretna što sam imala tako dugu i po meni uspješnu karijeru bez ozbiljnih ozljeda. Jedino za što mi je uvijek bilo žao jest što sa reprezentacijom nisam napravila nikakav veći uspjeh, a mogli smo jer smo imali fenomenalne cure i ekipu. A što se planova za budućnost tiče već od prošle godine sam u dogovoru sa Miroslavom Kojićem da mu se priključim kao menadžer i počet ću s njim raditi nakon završetka ove sezone.
– Prisjetiš li se dana kad si bila seniorska reprezentativka Hrvatske i koje su ti najdraže reprezentativne uspomene?
- Pa definitivno sva natjecanja na Mediteranskim igrama, naročito zadnje gdje smo osvojili srebro u Almeriji, jer smo bili dobra klapa, igrali lijepu košarku i ostavili smo trag k’o ekipa na terenu i izvan njega.
– Kako gledaš na trenutno stanje u hrvatskoj klupskoj i reprezentativnoj ženskoj košarci i što misliš o budućnosti ženske košarke u Hrvatskoj?
- Pa iskreno stanje za plakanje kad vidiš koliko ima mladih cura koje vole košarku, i imaju neke snove, ali nemaju uvjete i mogućnosti za ostvariti ih. Kao što smo i mi kroz priče koji smo mi imali i krenuli igrati. Primjer idola kao Danira Nakić, Žana Lelas, Vedrana Grgin, Slavica Pretreger… Bilo je stvarno jako dobrih igračica na našim područjima i zbog njih smo imali neku želju i ciljeve da i mi jednog dana možda budemo neki od tih naših idola. Imali smo mogućnosti, klubove i ljude koju su voljeli košarku, a danas te mlade igračice nemaju nikakvu potporu ni države, ni Saveza, a nažalost i sve manje ljudi koji bi ulagali u to. Tako da se nadam al’ stvarno nadam, da će pravi ljudi, koji vole košarku, dati priliku svima mladima da mogu da se dokažu i da nam vrate košarku tamo gdje je prije bila, jer mislim da mi ne zaslužujemo da imamo rejting kakav sad imamo.
– Poruka mladim igračicama za kraj ?
- Pa nisam sad od onih što pametuju, ali mogu reći da nikad ne odustaju od snova i ciljeva, jer kad imaš cilj u životu i sebe gradiš kao čovjeka u budućnosti. Kad radiš ono što voliš nikada ti neće biti teško, ni sada ni poslije.
Foto: Emilija Podrug Razgovarao: Krešimir Dabić
