Već treću godinu zaredom ŽKK Medveščak prvak je Hrvatske pod trenerskom palicom Braslava Turića, istodobno i izbornika seniorske Hrvatske. Osvojeno prvenstvo i Kup na nacionalnoj razini, finale regionalne lige i reprezentativni kvalifikacijski ciklus za sudjelovanje Hrvatske na EuroBasketu u Češkoj bili su povod za ovaj razgovor.
– Kad je Braslav Turić osjetio da će košarka postati njegovo životno zanimanje? Kad si počeo igrati i gdje?
– Svi smo na selu prvo kretali sa nogometom, tako i ja u mom Krivodolu (Imotski), a onda u sedmom i osmom razredu osnovne škole kreće košarka. Godine 1987.dolazim na Cibonin ljetni košarkaški kamp na Tuškanac. Na kraju kampa trener Saša Ekart kaže:”Talent imaš, dođi i pokušaj”. Krenulo je…
– A kad te košarka odvela u trenerske vode?
– Na nagovor brata Slavena i kuma Ive Marasa (kojeg i danas kad priča o košarci, slušam bez pogovora), upisujem Višu trenersku školu i počinjem raditi u KK Zrinjevac kao pomoćni trener u mlađim kadetima i trener u jednoj od naših 10 osnovnih škola u Zagrebu.
– U žensku košarku si došao iz muške što se može prepoznati po čvrstoj obrani koju igra Medveščak i po mnogo čemu drugom?
– U Zrinjevcu sam vodio sve mlađedobne kategorije i bio pomoćni trener u seniorskoj ekipi, imao sam priliku biti i prvi trener seniora, ali sam dva puta odbio. Radio sam tada u klubu koji je imao jedan od najboljih omladinskih pogona u Europi. Trenirao sam dosta igrača koji su igrali ili igraju po Europi ili svijetu: Petar Babić, Filip Krušlin, Damjan Rudež,… Odlaskom iz Zrinjevca,trenirao sam neke A-2 ligaške klubove i bio pola sezone pomoćni trener u Ciboni sa Ivanom Sunarom. Sve su moje ekipe igrale čvrstu obranu ,smatram da iz nje puno toga polazi na taktičkom i psihološkom polju, a onda se dobiju adekvatni rezultati koji donose final-four i titule. Ako hoćete rezultat, pristup mora biti pravi. Davno su stari rekli:”il’ kuj, il’ ne mrči gaća!”.
– Već treću godinu zaredom Medveščak pod tvojom trenerskom dirigentkom palicom osvaja naslov prvakinja Hrvatske? Ove godine bez poraza?
– Ove godine smo sve iznenadili. Bili smo uvjerljivi, omjer 23-0 sve govori! Nijedna od tih utakmica nije bila upitna, tj u egalu, sve smo pobijedili bez ikakakvih problema, što pokazuje kvalitetu izvedbe i našu dominantnost u ovogodišnjem prvenstvu Hrvatske.
– Tri naslova, a koji je najdraži? Je li onaj do kojeg se najteže dođe ili…?
– Svaki naslov ima svoju ljepotu, vrijednost i težinu. Prvi je bio veliko iznenađenje. Pobijedili smo euroligaški Novi Zagreb sa Jelenom Ivezić, Lucom Ivanković, Lisom Karčić, Evom Komplet… Veliki uspjeh sa mladom ekipom! Drugi je bio težak jer je trebalo obraniti naslov, a to je uvijek teže nego ga osvojiti. Poveli smo u finalnoj seriji 2:0, onda se “ubacila u igru” viša instanca i otišli smo do pete utakmice. U njoj se pokazalo, ako se “igra” samo košarka, da smo najbolji u Hrvatskoj! Treći, ovogodišnji je zanimljiv zbog dvije stvari. Prva, na kraju prošle sezone smo ostali bez četiri igračice iz petorke: Perić, Šeda, Begić i Tikvić, plus ozljeda Todorić na Europskom prvenstvu. Druga, prvenstvo smo završili bez poraza,23-0!
– Treba istaknuti da ste također dvije prošle sezone osvajali duple krune u Hrvatskoj – prvenstvo i Kup?
– Ponovili smo uspijeh od prošle godine. Lani je bilo teže u polufinalu Kupa jer smo igrali protiv domaćina u Rijeci. Imali smo plus 19 na kraju treće četvrtine, onda “spašavali” utakmicu. Ove godine smo mi bili domaćini i ponovili uspijeh. Kup je natjecanje iznenađenja, igra se jedna utakmica, a kad je tako svatko svakoga može pobjediti. Uspijeh je još veći jer u Kupu za nas nije mogla igrati Ana Čačić, koja nam je došla početkom prosinca i već je odigrala za Dubravu jednu utakmicu u Kupu, pa nije imala pravo nastupa za nas.
– Ove godine ste napravili i iskorak u regionalnoj ligi. U finalu vam je u Podgorici naslov izmaknuo “za dlaku”?
– Na početku priprema smo razgovarali u klubu i donijeli zaključak kako bi ove sezone u regionalnoj ligi bili zadovoljni sa tri-četiri pobjede i razvojem mladih igračica, s obzirom na roster sa kojim smo ulazili u sezonu. Mi smo napravili iznenađenje – prošli skupinu, ušli u Ligu 6, iz Lige 6 otišli na final-four, a tamo ušli u finale, pobijedivši odličnu ekipu Radivoja Koraća iz Beograda ,koja nas je jedina ove sezone pobijedila dva puta. Sve smo to napravili bez dvije igračice iz petorke: Anja Majstorović slomila je prst sedam dana prije, u finalu Kupa, a Ružica Džankić ozljedila je aduktor četiri dana prije puta. Plus smo bili jedina ekipa koja je imala teško natjecanje sedam dana prije. Međutim, zahvaljujući našem treneru za fizičku pripremu Nevenu Madi, koji je jedan od najboljih trenera u Hrvatskoj po tom pitanju, bili smo fizički besprijekorno pripremljeni i napravili povijesni uspjeh kluba u tom natjecanju.
– Medveščak i vi osobno ste zadovoljni sezonom koja je doista uspješna, ali jeste li zadovoljni kuda ide hrvatska ženska košarka? Naime, sve je više mišljenja kako iz godine u godinu postaje sve slabija?
– Nikako nisam zadovoljan putem kojim ide hrvatska ženska košarka. Igračice nam odlaze premlade vani, ne stvaramo dovoljan broj igračica koje ih mogu zamijeniti, liga nam je sve slabija, financijska situacija je nestabilna, gradske strukture sve manje potpomažu. Problema je puno, međutim moramo tražiti rješenja, struka mora sjesti za stol i naći najbolje solucije jer “voda može biti hladna, može biti mutna, može biti duboka, ali mi moramo plivati u toj vodi”.
– Obiteljska atmosfera u Medveščak i organizacija kluba mogu biti primjer u Hrvatskoj?
– Raditi u Medveščaku je ugodno jer mnoge stvari funkcioniraju na nivou. Željko Alatović u omladinski pogon dovodi zanimljive igračice, predsjednik kluba Milan Perić, “prati” sve prohtjeve seniorske ekipe, a najboljim potezom ove uprave smatram postavljanje Silve Šede za sportsku direktoricu kluba. Ona taj posao obavlja na način da se sva problematika rješava puno brže,jednostavnije, lahornije i kvalitetnije. Klub je na tom polju napravio veliki iskorak. Čestitam!
– Drugi vrlo važan front na kojem ste je najbolja hrvatska reprezentacija koju ste preuzeli 2014? Nije vas u Mađarskoj 2015. na europskom prvenstvu pratila sreća?
– Tada smo uspješno prošli kvalifikacije za EP, bez poraza. Onda, pred i za vrijeme Eurospkog prvenstva nastaju mnogi problemi. Pred prvenstvo ozljede Režan, Mišura, Lelas, nerješavanje putovnice za Zellous, odlazak na prvenstvo sa jedanaest igračica. Na prvenstvu,u prvoj utakmici ozljede do kraja prvenstva: Ivezić i Todorić. U toku prvenstva ozljede: Džankić, Miloglav, Ciglar i Mazić. Zadnju utakmicu igrali sa sedam, a jedva završili sa pet igračica. Prošli smo u drugi krug, što smatram uspjehom s obzirom na sve probleme koji su nas pratili.
– Ciklus kvalifikacija za EuroBasket 2017. u Češkoj započeo je kiksom u Nizozemskoj? Može li on biti koban za naš plasman u Češku?
– U Nizozemskoj smo izgubili utakmicu, što bi se moglo pokazati kobnim. Javnost ne zna da smo mi tu utakmicu trebali igrati kod kuće, a ne u gostima. Netko od bivših zaposlenika Saveza je velikodušno ustupio domaćinstvo Nizozemskoj bez konzultacije sa mnom. Dogodio se poraz i sad se moramo “čupati”.
– Kako komentirate nastupe Hrvatske u “slavonskom kvalifikacijskom ciklusu”? Naš je dojam kako ljudi vole žensku košarku, publika je dupkom napunila dvorane, taj nevidljivi filing između publike i reprezentacije bio je fantastičan?
– U tom ciklusu u veljači smo se pokazali puno bolji. Žao mi je utakmice protiv Francuske jer smo se kasno “probudili”, a protiv Nizozemske smo nadoknadili minus iz prve utakmice. Atmosfera u Slavonskom Brodu je nedoživljena do sada, a Osijek je to samo potvrdio. Tih dan se živjelo za žensku košarku. I ovaj put im hvala!
– Treći dio kvalifikacijskog ciklusa je koncem godine? Estoniju možemo dobiti kod kuće, ali Francuska je ipak viceprvak Europe i igramo kod njih? Može li nas i sreća pomaziti ovog puta? I dobra igra, naravno.
– Utakmica sa Estonijom nam rezultatski neće značiti ništa, ali psihološki nam je bitna za zadnje kolo. Francusku se može pobijediti, ali treba se dobro pripremiti. Ne smijemo imati otkaze, ozljede i treba vjerovati u pobjedu, jer sam Isus kaže:”Vjera te tvoja spasila!”.
– Jesu li Olimpijske igre u Tokiju 2020. šansa ove generacije hrvatske reprezentacije da ponovi London 2012.?
