Imoćanke mogu izgubiti utakmicu, naravno kao i sve druge, ali ih nikada nećete vidjeti da su izgubile a da dresove nisu natopile znojem. Beskompromisne su i žustre i baš mi, razmišljajući kako opisati njihovu igru i njihov pristup košarci, pade na pamet sintagma “košarkaške Amazonke”. Borbene do kraja. Poštenom pristupu igri i izgaranju do zadnjeg atoma snage odmalena, kada se trni i oštri, naučio ih je tamošnji trener i košarkaški entuzijast Mislav Patrlj. Jednu takvu ima i zagrebačka Trešnjevka 2009., Anđelu Katavić s kojom smo ovaj razgovor napravili nakon što je na završnici prvenstva Hrvatske za juniorke u Virju proglašena MVP košarkašicom. Najboljom.
– Da se skupe sve djevojke ponikle u Imotskome u jednu ekipu, bio bi to klub za svaki respekt. Zar ne?
– Da, potpuno se slažem! Cure iz Imotskog koje su danas ostale u prvoj i drugoj ligu igraju vodeće uloge u svojim klubovima. Talentom i borbenošću dominirale su i u juniorskom uzrastu te također bile ključne igračice u reprezentaciji. Sada u Imotskom imamo generaciju mlađih uzrasta koja je isto pri vrhu. Imotski je grad pun talenata, koji nažalost odlaze rano. Uz veću novčanu potporu grada tamo bi se mogla formirati odlična ekipa koja bi mogla igrat prvu ligu. I, naravno, da ne izostavim trenera Mislava Patrlja, koji sve to uspijeva i danas sam održati. On potiče mlade cura da dolaze trenirati i baviti se sportom i usađuje im ljubav prema košarci. U svakom slučaju nadam se da će se stanje glede tih stvari popraviti i da će se naše želje ostvariti jer ŽKK Rhea to sigurno zaslužuje.
– Kako si ti započela igrati košarku u Imotskome? Tko su ti prvi treneri i otkud baš ljubav za košarku?
– Gledajući te cure koje su bile juniorske prvakinje Hrvatske sam se zaljubila u taj sport. One su na terenu uvijek bile borbene, povezivalo ih je zajedništvo i motorički su se uzdizale iznad ostalih ekipa, što ih je i vodilo do osvajanja prvenstava. Moj prvi trener je bio Mislav Patrlj. Njemu je uvijek bilo najbitnije da budemo ekipa i uvijek jedna za drugu. Tako sam zavoljela košarku i mislim da su to najbolji temelji koje mladi igrač može dobiti. Drugi trener bio mi je Boran Grgin iz ŽKK Split. Oni su mi pružili priliku da prvi put igram u A1 ligi. Tamo sam odigrala dvije sezone i onda otišla u ŽKK Trešnjevku 2009.
– Kada si odlučila otići u “veliki grad” i pristupiti Trešnjevci 2009?
– Za Split sam igrali juniorsko prvenstvo za 97′ godište i nakon dugo vremena smo uspjeli osvojiti medalju u juniorskom uzrastu. Igrali smo finale sa ŽKK Trešnjevkom i osvojili srebro nakon kojeg sam razgovarala sa trenernom Deanom Nemecom da dođem igrati za ŽKK Trešnjevku 2009. Otišla sam iz Splita nakon drugog razreda srednje škole. Trener Dean Nemec mi je pružio stručni rad sa kondicijksim i individualnim treninzima.
– Danas si MVP završnice juniorskog prvenstva Hrvatske? Bila su iznimno raspoložena za igru?
– Da. Trešnjevka je po peti put zaredom u juniorskom uzrastu osvojila prvo mjesto. Iako je finale završilo sa ogromnom razlikom, sve smo bile motivirane i ušli smo ozbiljno i jako u finale. To je samo pokazatelj akumuliranog rada kroz cijelu sezonu i jakih utakmica u A1 ligi.
– Što ti znači to priznanje?
– To priznanje mi predstvalja poticaj za daljnji rad. Zahvalna sam svim mojim trenerima koji su sa mnom individualno radili te fizioterapeutkinji koja nam je svima puno pomogla. Zahvalna sam i svim suigračicama koje su me poticale i omogućile kvalitetne treninge. Zadnja ali ne i najmanje važna zahvala je mojoj obitelji koja me cijelo vrijeme podržava.
– Kao juniorka si odigrala puno i seniorskih utakmica za Trešnjevku 2009? I to jako dobrih!
– Da, dobre utakmice koje sam odigrala ove sezone u A1 ligi su rezultat napornog rada i stručnog vodstva, igranja seniorske lige već u kadetskom uzrastu te uigranosti naše ekipe koje se tijekom sezone poboljšavala.
– Jesi li sanjala da ćeš jednog dana igrati u ekipi s Anom Lelas, našom olimpijkom, i što je njezina nazočnost u ekipi značila za tebe i sve vas puno mlađe igračice?
– Sjećam se da sam ju još kao dijete gledala na TV-u. Nisam mogla ni zamislit da ću jednog dana igrat s njom u ekipi i to jednu od mojih najdražih utakmica, finale kupa. Ana nam je svima jako puno značila i možemo biti jako sretni što je s nama odigrala svoju posljednju sezonu. Uz nju smo stekli puno iskustva. Pružala nam je sigurnost u igri, a opet nas je poticala da preuzmemo odgovornost. Njezina ljubav prema nama će mi uvijek ostati u sjećanju. Pomogla nam je da se izgrađujemo kao igrači i cijelo nas je vrijeme poticala i vjerovala u nas. To je nešto najljepše što ti takav igrač i osoba može pružiti. I htjela bih joj se na svemu tome ovim putem od srca zahvaliti.
– Možeš li nam prokomentirati finale Kupa i završnicu prvenstva s Medveščakom? Bili ste jako blizu u Kupu?
– Mogu reći da sam jako ponosna na ono što smo postigli. Finale kup je jedna od najljepših utakmica koju sam odigrala. Uspjeli smo stići razliku i doći u egal sa Medveščakom. Time smo pokazali karakter i kvalitetu. Nažalost, nedostajalo nam je iskustva i sportske sreće. Iako smo izgubili sve tri utakmice u završnici prvenstva, nismo nikako odustajali i za svaku utakmicu smo bili jednako motivirani. Čestitam Medveščaku na osvojenom prvenstvu i kupu.
– Dolazi reprezentativno ljeto.Što očekuješ?
– Jako se veselim ovim pripremama i europskom prvenstvu. Vjerujem da, uz naporan rad i zajedništvo, možemo nešto postići. Naravno zbog produženosti sezone moramo se također koncentrirati na prevenciju. Imamo jako dobre igračice i stručni stožer i na nama je samo da napredujemo. Nadam se dobrom rezultatu.
– Planovi za ubuduće?
– Primarni planovi su mi daljnji napredak i usavršavanje. Razvoj igračkog karaktera te uz pomoć svojih trenera raditi na stvarima koje su meni najpotrebnije. I naravno uživati u košarci!
Tihomir Begić
