– Pozdrav, zovem se Anamaria Škaro, imam 25 godina i dolazim iz Žednog, malog mjesta na vrhu otoka Ćiova. Svoju košarkašku priču sam započela u košarkaškom klubu Trogir-Okruk kada mi je bilo 9 godina – započela je razgovor za naš portal Anamarija Škaro, donedavno košarkašica Splita koja danas košarku igra na Korzici. Krenuli smo od njenih američkih košarkaških dana i njenog američkog iskustva.
– Period mog života u Americi je bio pun uspona i padova, ali je to jedno prekrasno iskustvo koje bi preporučila svim sportašima jer osim što sam se razvila u košarkaškom smislu, to je bio odličan period i za izgradnju karaktera, završetak školovanja i upoznavanje različitih kultura i ljudi jer Amerika je prepuna različitosti. Amerika je za mene bila obećana zemlja od kad sam imala 5 godina, jer mi je teta, na koju sam idolizirala, otišla u srednjoj školi na razmjenu učenika tako da sam cijelo djetinjstvo pričala o Americi i kako ću i ja jednog dana otići. Kada sam počela trenirati košarku, za mene je taj san bio već ostvariv pogotovo kada sam saznala da mogu dobiti školarinu za sveučilište. Nisam znala ništa o sustavu sveučilišta tako da sam dosta sama istraživala i preko jednog profesora koji je igrao tenis za sveučilište u Americi sam saznala dosta o njihovom sustavu te mi je on pronašao moje prvo sveučilište u NJCAA ligi. Prve dvije godine sam igrala za Garrett College, te nakon odlične dvije godine sam osvojila All American nagradu što mi je otvorilo brojne opcije na NCAA prvu diviziju. Kad sam tek došla u Ameriku nije mi bilo ni na kraj pameti da ću uspjeti doći u prvu diviziju, ali rad i trud se nakon dvije godine u potpunosti isplatio te sam dobila punu stipendiju za sveučilište Stony Brook u New Yorku.
– Jasna nam je WNBA liga, a kakva je sveučilišna košarka? Mislim na kvalitetu? Je li to nešto slično europskim sveučilišnim igrama?
– Definitivno je liga dosta jača od europskih sveučilišnih igara, a i jača je od velikog broja europskih prvih liga, počevši sa pristupom prema sportašima, treninzima, kvaliteti igračica, što sve naravno dolazi zbog načina rada i pristupačnosti resursa kao sto su nutricionisti, cjelodnevni pristup dvorani, teretani, fizioterapeutu i trenerima za analizu snimki utakmice i dodatnih treninga. NCAA liga, iako se smatra amaterskom ligom, je vrlo profesionalna. U Stony Brooku sam imala glavnu trenericu, te 4 pomoćna trenera, fizioterapeuta, glavnog trenera za kondiciju i snagu s kojim su radila po 2 pripravnika svaki naš trening u teretani. Na utakmice su s nama putovala i 2 momka iz marketinga koji su radili izvještaje za utakmice. Imali smo marketinški odjel koji je snimao reklame za utakmice i kratke isječke za time-oute, te smo nakon svake utakmice imali stol na izlazu iz dvorane gdje smo potpisivali autograme djeci. Kao ekipa smo dosta izlazili u javnost čisto da se približimo ljudima kako bi ih privukli da dođu na naše utakmice. Mislim da je to najveći razlog tolike posjećenosti ženskih košarkaških utakmica u Americi. Što se tiče igre, u sezoni smo znali imati po 20 različitih akcija u napadu, te smo imali svakodnevno 3 sata treninga, te sat treninga u teretani. Utakmice smo imali svaki treći dan tijekom sezone, a najteži treninzi su bili u predsezoni koja traje kroz 10. i 11. mjesec i tijekom ljeta. Liga je dosta fizički iscrpljujuća te se radi punom parom u teretani i meni je trebalo dosta vremena da se priviknem na fizički zahtjevnu kontakt igru koja se tamo igra. Uz sve to naravno, imali smo i djelatnike u akademskom odjelu koji su se brinuli da svaki sportaš dobije potrebnu pomoć i instrukcije za propuštena predavanja te da odradi sve projekte i zadatke u školi jer se u Americi ekipe iz različitih sportova “natječu” koja će ekipa imati i najviši prosjek ocjena.
– Nakon Amerike vraćaš se kući i karijeru nastavljaš u redovima Splita za kojeg si pružala vrlo dobre partije i bila važna karika ekipe. Opiši nam iskustva i uspomene iz dana u Splitu i koliko ti je to razdoblje tamo pomoglo da dodatno napreduješ kao igračica?
– Kada sam se vratila u Split, obitelj mi je rekla da me odavno nisu vidjeli da toliko uživam igrajući košarku. Mislim da je najljepše igrat u Dalmaciji i za svoje. Kad na zagrijavanju DJ Zvone opali pismu Dalmacijo, ja i Josipa Silov bi obavezno palile imaginarne bengalke da uđemo u ritam utakmice. To zajedništvo igračica i publika u Splitu, koja nas je izvlačila svojim navijanjem iz najvećih deficita, se definitivno ne može usporediti s niti jednom publikom na svijetu. Što se tiče rada, u Splitu se radi punom parom, imamo odlične trenere, počevši od trenera Borana koji je stvarno pristupačan u radu, trenerica Vedrana s odličnim WNBA šuterskim vježbama te trener Šime koji je ove godine unija novu dozu discipline, tehnike i rada u redove Splita Bio je to dosta bitan period moje košarkaške karijere jer mi je pomogao da se vratim nazad u europski stil košarke.
– Sada si u Francuskoj – jesi li se priviknula na život tamo? Za koji tim igraš, u kojem je rangu i kojoj ligi i koje su ambicije kluba?
– Da, trenutno sam u Francuskoj, točnije na Korzici. Da budem iskrena nisam se navikla baš na život ovdje ponajviše jer ne pričam francuski, a većina ljudi u Francuskoj ne priča engleski tako da imam dosta problema sa sporazumijevanjem. Igram za Furiani B.C. koji nastupa u NF3 francuskoj ligi. Ekipa nije baš najuspješnija tako da su me doveli da im pomognem da ostanu u ligi.
– Kako si zadovoljna svojim igrama ove sezone? Kakvi su ti budući sportski planovi i koje ciljeve bi željela ostvariti u budućnosti?
– Iskreno, nisam baš najzadovoljnija rezultatima i igrama. Imam dosta izazova ove sezone, počevši od činjenice da trener ne priča engleski tako da mi neke cure uspiju otprilike prevest da znam što se dešava na terenu i na treninzima. Što se tiče treninga, ne radi se baš kvalitetno ponajprije zato što većina cura radi na različitim dijelovima Korzike tako da ne dolaze na treninge, jedva uspiju doći na dva kolektivna treninga tjedno koje imamo. Zbog toga mi se dosta teško priviknuti na ekipu, tako da s trenerima pokušavam pronaći dobitnu kombinaciju. Ostale ekipe su dosta kompetitivne, igra se agresivna košarka i dopušta se grublja igra na terenu od strane sudaca. Sezonu sam počela igrajući na poziciji četvorke, ali su me sada treneri prebacili na poziciju beka jer cure imaju problema s prijenosom lopte te dodavanjem centrima. Vjerujem da ćemo u idućim utakmicama moći postići bolje rezultate i da ću uspjeti pomoći ekipi da opstane u ligi. Za iduću sezonu bi definitivno voljela igrati u malo ozbiljnijoj ekipi. Trenutno ne razmišljam puno o nekim daljnjim ciljevima. Volim se fokusirati na trenutnu sezonu i da je najuspješnije privedem kraju.
– Kako ti je bilo otići iz još uvijek tada “neporaženog” Splita?
– Ekipa ”neporaženog” Splita mi je vjerojatno jedna od najdraža ekipa u kojoj sam igrala. Cure su fantastične, ambiciozne, a treninzi su bili odlični. Takvo okruženje je idealno za rad i uživala sam u svakom treningu. Dosta mi je teško bilo otići iz ekipe jer sam stvarno stvorila životna prijateljstva u Splitu.
– Koje će 4 ekipe u završnicu po tvom mišljenju i kome daješ najveće izglede da se popne na pobjednički tron u Hrvatskoj?
– Mislim da će u završnici ove godine igrati Medvesčak, Split, Pula i Zadar. Dosta su ekipe postale bolje u nastavku sezone s obzirom da su dovele strana pojačanja, tako da se nikad ne zna. Uvijek se može dogoditi preokret. Za prvaka će po mom mišljenju biti neizvjesna borba između Splita i Medveščaka. Bez obzira na zadnju utakmicu, mislim da cure Splita mogu dosta bolje što su i pokazale kroz ovu sezonu. Naravno da bi volila da moj Split ove godine osvoji prvo mjesto, ali Medvesčak je ozbiljna i kvalitetna ekipa i biti će teška borba za to prvo mjesto.
Krešimir Dabić
