Sama je nakon finalne serije, koju je odigrala briljantno u dresu Trešnjevke 2009 protiv Medveščaka, najavila prestanak aktivnog igranja košarke.“Došao je i taj dan ali sa osmijehom na licu, a ne tugom i prazninom. Izabrala sam završiti karijeru, zatvoriti vrata jednom dijelu svog života ali sa ponosom reći da sam ostvarila sve šta sam zaželjela, uz puno truda, odricanja, znoja, suza ali i potpore moje obitelji, prijatelja, trenera….” samo je dio komentara što ga je napisala na svojoj facebook stranici. Ma koliko nam se činilo da je šteta što je otišla, da je još puno toga mogla dati hrvatskoj reprezentaciji i da ostaje žal kad jedna takva vrsna košarkašica kaže zbogom košarci, ipak sve to treba realno prihvatiti jer život ne čeka nego zove u neke nove izazove. Njezin oproštaj od aktivnog igranja bio je povod za ovaj razgovor.
– Je li bilo teško donijeti odluku i reći – sad je kraj!
– Interesantno je da sam cijeli život mislila da ću igrati dok me zdravlje služi i dok osjećam da mogu. Međutim, zadnje dvije godine sam dosta razmišljala i posložila neke kockice u svojoj glavi. Shvatila sam da sam dala sve od sebe i ostvarila što sam zacrtala i da me kad-tad čeka povratak u realnost, život nakon košarke. Odluka da završim fakultet je bila presudna i ublažila mi je prelazak iz košarkaske karijere u realan život, koji je vjerujem svim sportašima na početku jako težak i jedan veliki šok. Nađete se u situaciji da nemate više svoju svakodnevnicu ispunjenu treninzima i natjecanjima, a do tada niste ništa drugo radili. S druge strane mislim da je to individualna stvar i da stvari budu onakve kako se postavimo prema njima. Znam da su novi izazovi ispred mene i da ih objeručke prihvaćam, i stvari će se posloziti korak po korak. Danas mogu mirnog srca reći da sam presretna i zahvalna na svojoj karijeri ali i sa osmijehom na licu i bez straha se radujem životu nakon košarke. Vjerovatno sam mogla odigrati još koju godinu, ali sam sto posto sigurna da je sada vrijeme za mene i moj privatni život i to je u ovom trenutku moj prioritet.
– Što dalje?
– Trenutno sam studentica treće godine preddiplomskog studija na Kineziološkom fakultetu u Splitu (kondicijska priprema sportaša) i cilj mi je završiti do kraja godine. Uz to sam izabrana od Hrvatskog košarkaškog saveza kao ženska predstavnica za Fibin projekt TIME OUT koji se također provodi kao dvogodišnja edukacija, tako da bih i tu edukaciji trebala završiti do 2018 godine. S obzirom da sam igrala za ŽKK Trešnjevku 2009 i zbog odlične komunikacije i suradnje sa predsjednikom i trenerom Deanom Nemecom, ostavljene su otvorene opcije da ostanem u klubu i svojim iskustvom i znanjem pomognem mladim curama što me iznimno veseli. Iskreno ne vidim se kao glavni trener u ženskoj košarci ali nikad ne znate gdje će vas život odvesti, ali sam sigurna da u meni postoji ljubav za tu djecu i da bi im htjela pomoći u bilo kojem smislu. Uz to htjela bih raditi kao kondicijski trener posebno sa sportašima i ljudima koji se žele posvetiti sebi, svom tijelu i zdravom životu. Tako da dosta je planova u mojoj glavi ali znam da treba ići korak po korak, ne preskakati stepenice i stvari će se posložiti kad za to dođe pravo vrijeme.
– Bila si alfa i omega jedne jako mlade ali isto tako vrlo perspektivne ekipe Trešnjevke 2009?
– Što se tiče moje ekipe, i s pravom govorim moje, jer to su moje cure, cure za koje bih dala sve samo da njima bude bolje i da one budu bolje. Mislim da nisam mogla izabrati bolji kraj karijere, nego sa svojim trešnjicama. To su cure koje su perspektivne, ali prije svega jako kvalitetne i pametne cure. Disale smo kao jedna i mislim da smo stvarno napravile najbolje šta smo mogle. Bio je gušt gledati ih kako iz dana u dan napreduju. Nije ni njima nekada lako zbog školskih obveza i velikog broja natjecanja, ali ta djeca nisu ni u jednom trenutku odustala. Jako puno sam od njih naučila i mislim da su i mene naučile da budem bolja osoba, spustila bih se na njihovu razinu, sve smo dijelile skupa, nije bilo isticanja i znala sam im u šali reći ajde cure nemojte da ja danas moram puno igrati, jer moj prvi cilj zbog kojeg sam došla u klub je bio da pomognem njima, a ne da se ja nekome dokazujem. U početku mi je trebalo malo vremena da se naviknem da ja moram povući ako je takva situacija i uzeti loptu u svoje ruke jer sam htjela da to one rade, ali mislim da smo uz naš stručni stožer do kraja sezone posložili stvari i što je najbitnije pokazali veliki napredak od prve do zadnje prvenstvene utakmice. To je najveća nagrada u ovoj sezoni za mene, a vjerujem i trenere bez kojih ne bismo mogli napraviti taj rezultat i taj napredak.
– Nakon tvojih rola u velikim europskim klubovima sad si igrala s tom djecom s puno motiva i pod punim gasom? Bila si doista motivirana?
– Motivacija nikada nije bila moj problem, ali kad ste s tom djecom onda je to nešto posebno. Ja sam igrala košarku jer je to bila moja prva ljubav, ali s vremenom to postane surovi profesionalizam, i zato cijenim svaki trenutak proveden s njima jer su me vratile u mladost kad sam najviše uživala u košarci, kada se živjelo za putovanja, prvenstva, druženja sa drugim igračicama, gdje su se rodila i nova prijateljstva i žive još dan danas … Uvijek se lijepo sjetit’ tih vremena i zato mi ove sezone nije nedostajalo motiva, a s druge strane ja sam odigrala dosta utakmica, a ta djeca tek počinju i moraš im biti primjer na terenu da bi one sutra znale da taj put nije lagan i ne možeš ništa dobiti dok ne daš sve od sebe.
– Da podvučemo crtu, gdje si sve igrala? U kojim klubovima?
– Krenila sam u ŽKK Splićanka, nakon toga ŽKK Montmontaža, pa moja zadnja godina u Hrvatskoje je bio ŽKK Jolly JBS. U Francuskoj sam igrala devet godina: Tarbes, Aix en Provance, Mourenx, Bourges, Montpellier, potom u Španjolskoj Celta Vigo i Salamanca, u Turskoj Mersin, Osmaniye i u Mađarskoj Sopron Uniqa
– Koji klub i koja sredina će ti ostati u sjećanju?
– Teško je izdvojiti koji klub mi je ostao najviše u sjećanju jer mislim da iz svakog kluba odneseš one najbolje uspomene a loše zaboraviš. I dobro i loše te izgradi kao čovjeka i sportaša tako da treba cijeniti i jedno i drugo. Ali top 3 kluba ja bih rekla Montpellier, Mersin i Bourges zbog košarkaših uspjeha ali i prijateljstava, iako nije fer prema drugim klubovima jer me i za njih vežu vrlo lijepa iskustva i prijateljstva.
– Koja su ti sportska dostignuća najdraža i koje ćeš čuvati u posebnoj škrinjici svojih sjećanja?
– Olimpijske igre su san svakog igrača, posebno kada znaš da smo se mi kao mala zemlja i sa malom popularnošću u Hrvatskoj uspjele na njih plasirati. To govori više od bilo koje medalje i trofeja. Sigurno da me vesele i osvojeni kupovi i prvenstva u Francuskoj i Mađarskoj, top 8 eurolige sa Bourgesom i top 8 Fiba cupa sa Mersinom, i kao šećer na kraju srebrna medalja zlatnog sjaja sa ŽKK Trešnjevka 2009.
– Jesi li zadovoljna postignućima u reprezentaciji?
– Iskreno ne. Lagala bih kada bih rekla da jesam. Osim Olimpijskih igara i petog mjesta na Europskom prvenstvu u Poljskoj, mislim da smo na svim drugim natjecanjima podbacili. Kvaliteta nije upitna, jer kad stavite na papir naše igračice i igračice Srbije, koje su prošlo Europsko prvenstvo osvojile zlatnu medalju, bez potcjenjivanja ikoga i uz veliki respekt njima, mislim da individualno imamo jaču ekipu, ali nismo imali jednu Marinu Maljković koja zna šta želi i žrtvuje individualno svaku igračicu da bi dobila kolektiv i rezultat. Tako da se ne sramim reći da nam je najveći problem trener, koji treba biti posvećen reprezentaciji sto posto i raditi tijekom cijele godine, pratiti igračice i biti informiran o svakoj igračici i njenoj individualnoj situaciji u klubu, znati njene kvalitete i mane, i prilagoditi svaku od njih reprezentaciji.
– Odlaziš, a kakva ostaje hrvatska ženska košarka? Ima li perspektivu?
– Uvijek smo imali perspektivne igračice, samo me ljuti kad danas vidim da oni koji rade i žele dati sebe sto posto u to ne valjaju. Poprilično sam šokirana nekim stvarima koje su se izdešavale ove godine u ligi, stavovima nekih ljudi, jer je mene osobno kroz moju karijeru vodio rad i posvećenost košarci. Imala sam teret na leđima kao mlađa sestra Žane Lelas, ali nikad nisam dala na sebe, uvijek sam govorila ne igra ona za mene na terenu. Prema tome mislim i ne mora značiti da sam u pravu, ja samo iznosim svoje mišljenje da bi se trebalo posvetiti sebi i toj djeci. Suludo je da ljudi krenu od drugih a ne od sebe, da je čudno da ekipa skautira drugu ekipu i priprema se za utakmicu. To je sastavni dio sporta i profesionalizma, zato dok god budemo podapinjali nogu jedni drugima nećemo krenuti naprijed. Idemo se svi udružiti i gledati interes tih cura koje su ostale, koje trebaju nositi budućnost ženske košarke i djece koja dolaze. Jer na kraju krajeva tu bi trebali bit zbog njih a ne svojih osobnih interesa. Ja vjerujem da ima cura koje dolaze, koje su talentirane, ali idemo napraviti sve da ih zadržimo i napravimo boljima, jer kad dođe vrijeme svi će biti presretni da odu van Hrvatske i pokažu šta znaju a samim time donjet će i veću kvalitetu reprezentaciji.
– A reprezentacija? Nismo uspjeli ovog ljeta biti na EuroBasketu u Češkoj. Dolaze nove kvalifikacije i počinje olimpijski cikllus za Tokio 2020. Što možemo po tvom mišljenju očekivati?
– Po meni smo ove godine trebali biti na EP u Českoj i stojim iza tog sto posto. Medutim, kiksali smo u Nizozemskoj i nakon kontinuiranog odlaska na europska prvenstva došla je pauza. Sada slijedi mukotrpan rad da bismo se ponovno vratili među najbolje jer ništa ne dolazi preko noći. Većina cura je otišla igrati izvan Hrvatske, i to je dobro za njih, ali Hrvatska liga nam je jako slaba. Ja vjerujem da se treba napraviti četverogodišnji / olimpijski makrociklus, graditi budućnost korak po korak. Naš mentalitet je inače jako promjenjiv, ljudi sa strane misle da je sve dobro dok se pobjeđuje, a da je poraz znak da nešto ne štima, ali kao igrač i trener vi se gradite i kroz pobjede i kroz poraze i sve je to sastavni dio sporta. Zato bih volila da se novoj izbornici da prilika i vrijeme, ipak je Anđa netko tko je dijelio svlačionicu s nama i najbolje zna koji su bili dosadašnji problemi i ja vjerujem da može naći riješenja za to, ali ja sam bila i sa druge strane (igračke) i znam kako je kad ljudi misle da bi oni bolje. Nama nikad nije falilo ni želje ni motiva da igramo za reprezentaciju jer nam je to bila i još uvijek je tim curama čast. Zato vjerujem da i ova smjena sa sobom može donijeti puno toga pozitivnog. Tu su iskune igračice predvođene Jelenom Ivezić i one će tim curama dati iskustvo a te mlade cure se moraju čeličiti kroz svoje klubove i dizati nivo igre svake godine da bi onda, kada je najpotrebnije, odigrale najbolje. Nitko nije vjerovao da možemo otići na Olimpijske igre u London 2012, osim trenera Bralića i Koronsovca, i naravno cura, pa smo otišli. Zašto onda ne bismo vjerovali da te cure mogu ponovno otići u Tokio 2020? Ja prva vjerujem da mogu i želim im da ostvare to, samo prije toga treba odraditi još jedne kvalifikacije i Europsko prvenstvo, ali kao šta sam rekla rezultat se gradi korak po korak i zato dajte podršku i vrijeme tim curama.
– Sestrina Košarkaška akademija postade prvakinjama Hrvatske u mlađim kadetkinjama. Dolazi i “nova Lelasica”, mala Nika Lokica, kći tvoje sestre Žane?
– Šta se tiče moje setre i njene akademije, mislim da jedini tko je ponosniji od mene je naš tata koji joj sigurno daje snagu u svemu ovome. Krenila je od nule, pružila ljubav, znanje i rad toj djeci i mislim da je osvajanje titule za prvaka Hrvatske u kategoriji mladih kadetkinja samo još jedan dokaz da stvarno rad dođe kad tad na naplatu. Ali nije ni trofej jedino mjerilo vrijednosti. Ja kad vidim kako se te cure odnose jedna prema drugoj, kako roditelji uskoče i pomognu, ta prijateljstva koje se rađaju, to je ono šta će toj djeci ostati za cijeli život i čega će se sjećati. Nije joj bilo lako kao ni svim ostalima koji krenu od nule i rade s djecom, ali ustrajala je na svome putu, borila se i zasluženo došla do svog prvog trofeja u trenerskoj karijeri. Iako je imala uspješnu igračku karijeru, ona se danas ne srami pitat’ za savijet i naučiti od nekog drugog jer jedno je biti igrač a sasvim druga priča je biti trener i mislim da joj je to najveća kvaliteta. Svi smo mi ljudi i griješimo ali isto tako učimo na svojim greškama i greškama drugih. Šta se tiče male Nike, naravno da sam ponosna na nju i znam da je njoj sad dupli teret na leđima, kao šta je meni bio od sestre, ali to je još uvijek dijete. Ona je pokazala svoj talent i neka sve ide kako treba ići. Moju podršku ima ali iskreno ne volim se puno miješati, jer ni ja nisam volila da mi se netko miješa. Iako je sestra bila u košarci jedini koji je vodio brigu o meni šta se tiče košarke i prihvatio me kao svoje djete kad sam sa 16 godina došla u Zagreb je Dražen Anzulović koji mi je danas kao moj drugi brat, ali sam ja uvijek sama donosila odluke. Njoj sam uvijek potpora i bit ću, ali ona mora sama graditi svoj put.
Tihomir Begić
Foto: Ana Lelas na finalnoj utakmici Kupa Hrvatske u Omišu/Snimio: Marin Sušić
