Znamo li biti potpora svojim reprezentacijama

Znamo li biti potpora svojim reprezentacijama

Kao i u životu, tako i u sportu, nije sve uvijek ružičasto i nikome nikada nije išlo sve uzlaznom putanjom. Život, pa tako i sport, čine usponi i padovi – pobjede i porazi. Naravno, svatko bi volio stalno bilježiti uspjehe, stalno ići uzlaznom linijom, ali jednostavno je to nemoguće! Hrvatski kockasti dres, ma u kojem ga sportu nosili naši sportaši, poseban je izazov i čast jer se na jedan način predstavlja Domovina i narod u globalnim okvirima i svatko bi ih želio predstavljati na najbolji mogući način i rezultatima ih razveseliti. Ali te iste želje imaju i drugi i svi naši uspjesi, osim našom kvalitetom, ograničeni su kvalitetom i rutinom drugih. Znamo li boljem priznati da je bolji, čestitati mu na tome?! Izgleda da znamo više nego li znamo poštovati sebe i svoje. Znamo li voljeti našu reprezentaciju, znamo li joj biti potpora kad joj je najpotrebnije bez hrvatskog jala i trunke zavisti zbog ovog ili onog? Znamo li da se uvijek ne može osvojiti medalja jer ima boljih od nas i zašto smo naviknuti da je samo zlato uspjeh. Nismo li na najvišem postolju – ništa ne valja! Počinjemo sumnjati u kompetentnost saveza, izbornika, trenera, igrača… Zadržat ću se samo na hrvatskoj ženskoj reprezentaciji, i seniorskoj ali i svim drugima – mladoj, juniorskoj, kadetskoj, mlađe kadetskoj…

Seniorska reprezentacija, sada potpisujem a vrijeme će pokazati, za nekoliko godina (dvije-tri) bit će u samom vrhu europske košarke i tamo će ostati izvjesno vrijeme kao što je bila ona koju je na Olimpijskim igrama u Londonu vodio naš najuspješniji ženski košarkaški trener Stipe Bralić. Bit će u vrhu europske košarke zato što su stasale i stekle međunarodnu rutinu one djevojke koje su, vođene od također vrlo uspješnog trenera Željka Ciglara, u Grčkoj 2010. godine postale kadetske viceprvakinje Europe. Nisu postale prvakinje jer su ih u finalu pobijedile vrlo jake Ruskinje, koje je Hrvatska, kad je bila kompletna, na tom istom prvenstvu u grupnoj fazi pobijedila. Jedna (Bralićeva) vrlo uspješna generacija je otišla časno jer se popela na Olimpijski vrh kao sportsku krunu svakog sportaša. Bile su i ostale naš ponos i dio povijesti. Kasnije je došao izbornik Braslav Turić koji je, iskreno rečeno, više problema imao sa ozljedama reprezentativki i ni na jednom europskom prvenstvu nije mogao pokazati maksimum što to stvarno može Hrvatska. Tako je bilo na europskom prvenstvu u Mađarskoj 2015. i u kvalifikacijama za Češku 2017. gdje nije bilo Hrvatske. Međutim, ima nešto dobro što su pokazale tadašnje kvalifikacije i što su naše košarkašice i stručni stožer osjetili. Slavonsku bezrezervnu ljubav za svoju reprezentaciju, odanost i spremnost da je se bodri i za nju druka sa prepunih tribina slavonskobrodskog Vijuša ili pak osječke dvorane. Protiv europskih prvakinja i viceprvakinja Francuske, znači vrha europske ženske košarke. Hrvatska je tada bila poražena ali je navijačka atmosfera oko nje bila zadivljujuća i nezaboravna. Za primjer kako bi to uvijek trebalo biti kad igra Hrvatska. I ne samo u Slavoniji nego u svakom dijelu Hrvatske. U Zagrebu posebno.

Seniorska Hrvatska opet se sada u kvalifikacijama bori za odlazak na Europsko prvenstvo 2019. godine u Latviji i Srbiji. Reprezentacija nam je pomlađena, smjena generacija je neizbježnost, kontinuitet su kapetanica Antonija Sandrić i Marija Režan. Imamo novu izbornicu Anđu Jelavić koja je na tu poziciju izabrana nakon blistave igračke karijere diljem Europe, nakon nekoliko priznanja najbolje košarkašice Hrvatske, nakon trenerskog europskog zlata na Europskim sveučilišnim igrama. Imamo njezinu pomoćnicu Vedranu Grgin Fonsecu, dva puta NBA prvakinju, europsku klupsku prvakinju i tko više i bolje može prenijeti i znanja i rutine na naše reprezentativke od njih. Nije niti malo nevažno to što ta imena imaju svoju težinu u međunarodnim košarkaškim vodama. Vladimir Englman kontinuitet je HKS-a i za sada taj naš reprezentativni brod plovi prema EuroBasketu 2019. Na tom putu ne treba zaboraviti fenomenalnu gostujuću pobjedu nad Italijom pred punim tribinama glasnih talijanskih navijača u San Martinu di Lupari i također vrlo dobro odigranu utakmicu u Stockholmu pred 5.027 švedskih navijača koji su bez prestanka za svo vrijeme utakmice fanatično podupirali svoju Švedsku do pobjede. Eto, takvi nam navijači trebaju i takva privrženost reprezentaciji. I u dobru i u zlu – u pobjedama i porazima.

Ova današnja reprezentacija ima sve u svojim rukama i njezin plasman na Europsko prvenstvo 2019. ne ovisi ni od koga osim njih samih. Treba dobiti Italiju i kod kuće, ali u barem približno takvom navijačkom ozračju kao što su to Šveđani ili Talijani priredili svojim reprezentacijama. Ili pak mi u Slavonskom Brodu u kvalifikacijama za EuroBasket 2017. protiv Francuske. Znamo li i možemo li to od razine HKS-a u kojem imamo, usudio bih se napisati, do sada najbolji i najstručniji Savjet za žensku košarku, pa do navijača i grada u kojem će se igrati utakmice trećeg kruga kvalifikacija protiv Italije i Makedonije. Trebamo razmišljati pozitivno i u najodlučnijim trenucima biti uz naš sadašnji stručni stožer Anđu Jelavić, Vedranu Grgin Fonsecu, Vladimira Englmana i sve naše reprezentativke koje sigurno žele pokazati i dokazati da im je mjesto među najboljim reprezentacijama Europe. To isto želi i HKS-ov Stručni savjet za žensku košarku u kojem je na čelu Danira Bilić (ex Nakić) trostruka najbolja igračica Europe, igračica sa svjetskim i olimpijskim medaljama, isto tako Korana Longin, Žana Lelas, Koraljka Hlede (prva WNBA igračica iz Hrvatske), aktualna izbornica Anđa Jelavić, potom jedan od najistaknutijih predavača sa KIF-a prof. dr. sc. Dragan Milanović te dva najbolja hrvatska ženska košarkaška trenera Stipe Bralić i Željko Ciglar.

Linda Antić Borak mladu je Hrvatsku prošle godine iz B Divizije s brončanim odličjem uvela u elitnu europsku diviziju. Vodit će ih i ove godine, imat će puno teže protivnike ali trebamo im dati potporu i biti uz njih jer nema dvojbe da će dati sve od sebe. Isto to odnosi se na sve trenere mlađih reprezentativnih selekcija Hrvatske – Deana Nemeca, Željka Ciglara, Ivicu Molnara, Đuru Simona, Mariju Kovač Mijač… Ne zaboravimo da sve naše ženske mlađe dobne reprezentacije igraju u prvim (najboljim) europskim divizijama, znači u prvim europskim ligama, elitnim kako ih mi nazvasmo, a jesu li svi gore pobrojani trebali voditi reprezentacije? Jesu jer im je povjerenje dao i Stručni savjet za žensku košarku i Upravni odbor HKS-a. Jesu li to mogli biti i neki drugi? Naravno da jesu, ali dajmo potporu onima koji su prihvatili voditi te reprezentacije od priprema, nastupa na europskim prvenstvima i povratka kući, umjesto da ljeto provedu negdje u hladovini uz šum mora. Budimo im potpora jer je to važno. Da se razumijemo, ovo ne znači da se sve prihvati “novo za gotovo” i da se kritički ne trebamo odnositi prema svemu. Ali, i kritiku treba pravilno shvatiti. Shvatiti je kao želju da se ubuduće nešto treba popraviti da bude bolje, uspješnije…

Ovaj tekst objavljujemo uoči starta naše muške nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji želeći im uspješan nastup, odvažnu mušku igru i da srcem zastupaju Hrvatsku – njezine navijače i cijeli narod, borbu do posljednje kapi znoja pa što bude. Sretno, vatreni! A sretno i svim našim reprezentacijama ma gdje se borile ovog ljeta. I muškim i ženskim.

Tihomir Begić

Foto: To Hrvatskoj treba – nezaboravna potpora s tribina slavonskobrodske sportske dvorane Vijuš